U novu godinu nikada ne ulazim s popisom knjiga koje moram pročitati, već s onima koje želim. Nadam se da i vi imate spremne takve popise, ali dovoljno fleksibilne da prihvate još koju dobru preporuku, osobito knjige u kojoj su “književnost i život na istoj adresi.”
Jednom sam negdje među svojim bilješkama zapisala da od pisca neskromno tražim život. Naravno, ne bilokakav. Nego stilistički dotjeran, u lucidnoj rečenici, da me natjera da mislim kako piše bez muke, a zapravo mi savršeno kamuflira tu muku. To je nešto što odmah prepoznaš i što te duboko zavede, a onda želiš još. I zanimljivo da od pisca tražim upravo ono što bih i sama voljela postići da sam na njegovu mjestu.
Pričoputovanje
Autorica koja odgovara upravo navedenom opisu svojim me neposrednim pristupom životu i njegovim uobličavanjem u priču iznova podsjetila na to zašto se zaljubljujemo u “prizore, razgovore, trenutke, filmove, muziku”… sve te “sitnice” zbog kojih je život lijep i u svojoj svakodnevici. Zbog kojih žudimo za još jednim neponovljivim književnim iskustvom koje će nam ih pretočiti u riječi, a zatim i rečenice u kojima ćemo se prepoznati…
Do Đurđice Čilić i njezine knjige “Fafarikul”, čiji će vas naslov zaintrigirati i baciti u potragu za značenjem te riječi, doveo me njezin profil na Facebooku, a zatim i njezino šarmantno predstavljanje vlastitih tekstova u ljetno-optimističnom ozračju 19. Festivala europske kratke priče. Tekstovi, životni isječci, komentari i prijevodi poljske književnosti ove docentice na Katedri za poljski jezik i književnost Filozofskog fakulteta u Zagrebu prezentirani su tako da je lako postati njezin fan.
Uzimajući njezinu knjigu u ruke odlazite na jedno uzbudljivo pričoputovanje (što sugerira i fotografija na naslovnici) koje će vas zaustavljati na različitim punktovima – djetinjstva, krajolika iz kojih smo bili prisiljeni otići, a koje zbog toga romantiziramo i iznova izmišljamo, trenucima koji nas razgale i nasmiju, stranim zemljama i samima sebi u njima – onim boljim verzijama sebe – zaljubljenosti, žudnji i raskidima u kojima “se sve raspada, samo tuga ostaje na okupu”, djeci, lekcijama koje naučimo u naizgled najbanalnijim okolnostima, “manjkovima, koji nas čine više od naših viškova”, odlascima dragih ljudi, “predmetima koji su tu da nas pouče o našoj nestalnosti”, čovječnosti u svakoj prigodi.
Teško je ostati imun
Kako su putovanja uvijek poučnija od samog odredišta, i ovo nosi poruku da i “kada sam tu i nema mi bijega… znam da je u meni neka snaga, koja je veća od moje melankolije, od mog umora i defetizma i da je život uvijek više od onog što u tom trenutku vidimo i uvijek bolji od onog što možemo podnijeti.” Temperamentan, strastven i autentičan autorski glas ove knjige naučio je “da treba putovati sporo, da tijelo prije duše ne stigne na svoj cilj. Jer duši uvijek treba više vremena…” i time svojem čitatelju u vlasništvo predao priču, da premosti to putovanje i da se duboko ukorijeni, baš poput fafarikula.
Iako je knjiga objavljena prije dvije godine, slobodno mogu reći da je, s obzirom na odličan odjek među čitateljima i kritikom, njezina promocija i dalje aktualna. I to je sasvim logično jer je ”Fafarikul“ odraz svoje autentične, empatične i angažirane autorice, koja je ujedno i jedna od najvibrantnijih pojava na našoj književnoj sceni. Teško je ostati imun na takvu zaraznu energiju koja u sinergiji sa svakim pojedinačnim čitateljskim iskustvom potvrđuje koliko je književnost važna.
Moglo bi vas zanimati i: Maja Janković – Ne postoji izbor knjiga ili život
Tekst: Maja Janković, profesorica hrvatskog i češkog jezika i književnosti, te pasionirana čitateljica koja na Facebooku ima svoj kutak – Majin izbor