Da je u životu često do dobrog tajminga dalo bi se primijeniti i na uspješnu posudbu dobrih knjiga ili njihov odabir učiniti poetičnijim. Barem se meni takvom učinila podudarnost naći se u jednoj od gradskih knjižnica baš u trenutku kad se uvodi signatura najnovijeg romana Damira Karakaša Potop.
Sudeći po medijskoj popraćenosti njegove objave, najavljenim književnim promocijama te općenito popularnosti koju Karakaš uživa među čitateljima, bilo je nedvojbeno da će knjiga uskoro biti razgrabljena. Stoga me dodatno obradovala sretna koincidencija kojom mi je jedan od najpoetičnijih prosedea naše književnosti dospio u ruke. Potop je opsegom nevelik, no u njemu svaka rečenica prijeti potopiti vas, kako biste plivali u njezinoj stilskoj izbrušenosti, polako otkrivajući značenjsku slutnju, čije ćete ostvarenje nastavljati tražiti na svakoj idućoj stranici. Upravo isklesane autorove rečenice čine poniranje u njihovu atmosferu toliko jednostavnim, ali istovremeno od čitatelja traže jedno angažirano osluškivanje jer je Karakaševa šuma rječitija od njegovih likova: “Posvuda gdje sam odozgo omađijan gledao bila je i dalje ona ista anarhična šuma, krovovi šume, ocean uzdrhtala zelenila, odijeljen svojim vrhovima od neba koje čuva granicu.” Ljudi su pak šturi u objašnjavanju, njihove su misli “skrivene u šutnji”, a odgovore prije donose košmarni snovi nego java. Snovi su značenjski važni i u Karakaševu prethodnom romanu Okretište, no dok su tamo kontrapunkt realnom “obračunu” s traumatičnim događajem (osvetoljubivi snovi u protuteži s pisanjem koje je u stvarnosti najbolja osveta onom što se dogodilo), ovdje su u korelaciji sa stvarnim proživljavanim nemirima. Protagonist Potopa vraća nas svojoj mladosti – zrelijoj i sluđenijoj od uobičajenih jer ju je iskustvo učinilo takvom. Promatrajući tog mladića – “osuđena na uspomene” nakon propale veze, s nemogućnošću viđanja vlastita djeteta te zatečena Domovinskim ratom i užasom koji s njime nadire – čini se da mu je prostor nade sužen. No, kako pjeva Josipa Lisac u pjesmi O jednoj mladosti, “i u mraku katkad nikne divan cvijet”. Za njega je to Hana – vrijeme provedeno s njom donijet će mu fizičku i mentalnu oazu – “jasno omeđenu” (baš poput njegovih želja) u bunilu okolnosti. Međutim, nemoguće joj se bezrezervno prepustiti jer se nad nju nadvija sjena.
Naime, i Hana nosi svoj unutarnji kaos, koji on pokušava odagnati izrezbarenim križićem od tisovine, morem i čvrstim zagrljajem, u kojem se dlanom na leđima osluškuje izgovoreno “volim te”. Smirenje treba dočekati, a čekanje izdržati, što je mladiću podnošljivije uz njegova dva uporišta – čitanje i Liku. Knjigama je pribjegao baš kao nekad, u ljetima na roditeljskom sjeniku, kada je to smatrao “najvišim stupnjem slobode”. Literaturom, ovaj put Borchertom, Brodskim, Cortázarom, nastavlja prkositi nespokoju u sebi i oko sebe. Osim promišljenih književnih referenci, na koje nas je Karakaš naviknuo u svojem pisanju i javnom nastupu, dijelovi Potopa otkrivaju inspiraciju i životom i stvaralaštvom slikara Karla Sirovyja, osobito njegovim tragičnim krajem. Spominjući ovu umjetničku poveznicu, nemoguće mi je ne dotaknuti se i autorovih crteža u romanu i na naslovnici, koji se sugestivno podudaraju s tekstom. A jednako tako sa stanjem protagonista korespondira i neizostavna Lika, koju Karakaš donosi u svoj njezinoj kontradiktornosti – od predrasuda, surovosti, ironične zajedljivosti (“Sumnjam ja u dragoga Boga, a di neću u tebe.” / “Nema te ko turpije u zatvoru.”), sa zimama u kojima se stvorilo “predenjem vune na preslici previše tišine”, s potisnutim neizgovorenostima pa sve do nepatvorene ljudskosti i prirode koja liječi. Koliko god nam autorova Lika njegovim pisanjem već postala bliska, svako njegovo novo djelo donosi neki njezin neotkriveni djelić.
Dostavi li vam slučajnost ili namjernost ovu knjigu u ruke, čitajte je onako kako Karakaševo pisanje i zaslužuje – pomno i polako. Zaustavljajte se često nad rečenicama, vraćajte im se, dozvolite si asocijativno čitanje i uhvatite se za autorovu načitanost, prepustite se poeziji njegovih opisa, u taktu košnje trave vizualizirajte ples derviša, osjetite šiljasto kamenje pod nogama “koje određuje ritam koraka”, prođite uz “oplićao potočić”, zaustavite se pod “balkonima punim crvenog požara cvijeća” ili “pod prvom zelenom kupolom drveta”… ma jednostavno dozvolite da vam ova cizelirana književnost “u prsima promijeni disanje”.
Tekst i foto: Maja Janković, profesorica hrvatskog i češkog jezika i književnosti, te pasionirana čitateljica koja na Facebooku ima svoj kutak – Majin izbor