Centar za razvoj vrijednosti itekako je vrijedan kotačić u sustavu hrvatskog društva. Osim neumorne edukacije i osvještavanja o važnosti kvalitetnijeg pristupa osobama s invaliditetom, ova udruga donosi hvalevrijedan projekt “Pristupačan turizam – ljepote turizma za sve“. Maria Tomić Preiner nam je otkrila više o cijeloj toj priči.
Marija je supruga, majka, psihologinja i socijalna radnica, apsolventica gestalt psihoterapije i edukantica dječje psihodrame. Pokrenula je udrugu Centar za razvoj vrijednosti koja se bavi pružanjem različitih oblika pomoći djeci s teškoćama u razvoju, odraslim osobama s invaliditetom i članovima njihove obitelji. Za sebe kaže da je energični entuzijast koji stalno ima neke nove ideje kako bi ovo društvo postalo inkluzivnije i pristupačnije za osobe s invaliditetom.
Uživajte u edukativnom i zanimljivom razgovoru sa simpatičnom i proaktivnom Marijom koja je vrijedna divljenja u svakom smislu.
Kako izgleda jedan Vaš dan u Centru za razvoj vrijednosti, za što se sve zalažete?
Moj dan u udruzi izgleda tako da koordiniram i dajem zadatke malom, ali entuzijastičnom timu koji stvarno ima puno različitih aktivnosti pred sobom jer nas je malo pa svatko svakome uskače. Kao dobar primjer tome može se navesti mjesec svibanj koji nam predstoji i u kojem ćemo kroz udrugu imati puno različitih aktivnosti kao što su Festival prava osoba s invaliditetom u sklopu kojeg organiziramo i izložbu mladih umjetnika s invaliditetom.
Organiziramo također i jedan kamp gdje će osobe s invaliditetom progovarati o tome kako štite svoja prava i kako ih promiču. Osim toga, stiže nam i maturalna večer za učenice centra za odgoj i obrazovanje dubrava, organiziram šminkanje povodom maturalne večeri. Uz to, svaki četvrtak u Centru za odgoj i obrazovanje Goljak educiramo djecu s teškoćama u razvoju o pravima pacijenata. Udruga ima i kontinuiranu uslugu psihološkog savjetovanja za osobe s invaliditetom i članove njihovih obitelji, niz različitih radionica za osobni rast i razvoj, uslugu volonterskog servisa pomoći u kući te uslugu kartice za zabavu i wellness za moju ženstvenost.
Također, kroz svibanj se bavimo i edukacijom djelatnika u turizmu o tome kako pristupiti gostima s invaliditetom i pripremiti se za sezonu da ona bude zaista pristupačna za sve goste te osmišljavamo i pišemo nove projekte.
Kako je nastala ideja za pokretanjem projekta „Pristupačan turizam – ljepote turizma za sve“? Što se sve promiče spomenutim programom?
Ideja za ovaj projekt nastala je prije dvije godine u ljetnim mjesecima kada sam često na televiziji slušala o tome kako je Hrvatska lijepa destinacija i kako se razmišlja o tome kako privući nove goste, a ujedno sam shvatila kako nitko ne priča o Hrvatskoj kao zemlji koja je inkluzivna, odnosno gdje svaki gost pa tako i osoba s invaliditetom dobrodošao. I počela sam si razmišljati kakva je ta naša infrastruktura kao turističke destinacije za goste s invaliditetom. Paralelno s tim su se u udrugu počele javljati upravo osobe s invaliditetom koje su imale poteškoća u pronalasku odgovarajućeg apartmana ili hotela gdje bi mogli ljetovati, a da to istovremeno ne predstavlja frustraciju. Počela sam razmišljati što mi kao udruga možemo napraviti da učinimo Hrvatsku dostupnijom, kao i ponudimo informacije o tome gdje sve osobe s invaliditetom mogu ljetovati.
S druge strane, kako da educiramo turističke djelatnike za adekvatan pristup gostima s invaliditetom jer nebrojeno puta i sama kao osoba s invaliditetom sam doživjela diskriminaciju na temelju toga da se neki objekt reklamirao kao pristupačan, a zapravo kad sam došla tamo, nije uopće bio te zato što ljudi uz puno dobre namjere nemaju osnovnog bontona u komunikaciji s osobama s invaliditetom.
Zahvaljujući ovom svemu, napisali smo projektni prijedlog koji je prepoznalo Ministarstvo turizma i sporta i financira ga već dvije godine. Nadamo se, uz osmišljavanje novih aktivnosti, da ćemo i dalje biti prepoznati od strane nadležnog ministarstva jer u ovom području ima još puno posla. Vjerujemo da kroz naše inicijative i aktivnosti možemo zaista napraviti puno u smjeru da Hrvatska zaista postane destinacija koja će svima biti dostupna.
Osim toga, bilo mi je važno da meni kao osobi koja sam u invalidskim kolicima, a istovremeno volim putovati čujem i druge priče osoba s invaliditetom i saznam što sve hotelski lanci rade za nas kako bi se zajedno umrežili i primijenili neke primjere dobre prakse primijenili i na Hrvatsku.
Na koje se sve načine može osnažiti djelatnike u turizmu prema kvalitetnijem pristupu osobama s invaliditetom?
Kroz naš projekt i rad naše udruge to radimo pružajući uslugu poslovnog savjetovanja gdje djelatnicima turističkih objekata pokušavamo pomoći sa savjetima kako da naprave što bolju prilagodbu te da objekti budu pristupačniji osobama s različitim stupnjem invaliditeta. Pritom i pojašnjavamo što to zaista znači univerzalni dizajn i kako ga primjenjivati u praksi. Također, veći dio edukacije djelatnika usmjeren je na osvještavanje što to znači imati različitu vrstu invaliditeta, što je bonton u komunikaciji s osobama s invaliditetom i razlikuje li se on od bontona s drugim osobama koji nemaju invaliditet.
Uz navedeno, kreirali smo i cijeli ciklus edukativnih newslettera na različite teme vezane uz kreiranje inkluzivnog turizma – od toga kako raditi prilagodbu do toga kako komunicirali, a i ne manje važno, predstavili smo i primjere putnika s invaliditetom koji na globalnoj razini kroz vlastiti primjer promiču ovu temu.
Kreirali smo i školicu znakovnog jezika s univerzalnim terminima u turizmu kako bismo djelatnike u turizmu pripremili na komunikaciju s gluhim osobama.
Koji su po Vašem mišljenju ključni izazovi s kojima se djelatnici u turizmu susreću u pružanju usluga osobama s invaliditetom?
Ključnih izazova ima više, no ono što mislim da je glavni izazov s kojim se djelatnici u turizmu susreću je zapravo nedovoljna arhitektonska prilagođenost samih turističkih destinacija i turističkih objekata jer u konačnici kada se razmišlja o univerzalnom, on kao takav nije u Hrvatskoj.
Koje vještine smatrate važnima za uspješnu interakciju s osobama s invaliditetom u turističkom okruženju?
Nema tu nekih posebnih vještina, no ono što bih ja naglasila je interakcija s gostima s invaliditetom u smislu postavljanja pitanja: što ti treba, kako ti mogu to omogućiti i na koji način ti mogu pomoći. Ono što je jako važno jest i suočavanje sa strahom od nepoznatog. U smislu, ako ne znaš kako pristupiti, jedino što možeš je otvoreno postaviti pitanje i pokazati tu neku ljudskost u komunikaciji s osobama s invaliditetom. Ono što je jako važno naglasiti je da uvijek fali vještine prilagodljivosti. To znači kada već nešto moramo prilagoditi da to ne radimo s nelagodom nego da pritom budemo spontani. Najvažnije je da pokažemo otvorenost i spremnost za pomaganjem jer je to u konačnici vještina uz koju se suočavamo i s različitim drugim problemima u životu.
Koje su aktivnosti za poboljšanje dostupnosti turističkih usluga za osobe s invaliditetom dostupne u sklopu Vašeg programa?
Dostupnost turističkih usluga kroz aktivnosti našeg projekta kroz ranije napomenutu edukaciju svih djelatnika u turizmu o tome kako pružiti kvalitetnu uslugu gostima s invaliditetom, ali kroz turistički katalog gdje su prikazani turistički objekti na razini cijele Hrvatske koji su dostupni osobama s invaliditetom, kao i različiti kulturni sadržaji, restorani, nacionalni parkovi i slično. Ono što nam je zapravo jako važno napomenuti je da je isti priručnik dostupan i na engleskom jeziku, pa se nadamo da ćemo na takav način ovu našu lijepu zemlju dodatno učiniti dostupnom i gostima iz inozemstva.
Kako općenito u društvu svaki pojedinac može poticati osviještenost i konkretno pristupačnije i bolje djelovati prema osobama s invaliditetom? Na što treba posebno obraćati pozornost?
Nema tu puno filozofije. Važno je da svaki pojedinac razmisli o tome ima li određenu predrasudu, a ako ima, neka razmisli o načinima kako ju može suzbiti. Različita istraživanja su pokazala da se predrasude smanjuju ako sebi daješ mogućnost da što više vremena provedeš s osobama s invaliditetom i u situacijama prema kojima imaš predrasude. Svatko od nas si treba pružiti tu mogućnost jer na takav način može biti podrška i poslanik koji ima zadatak direktno raditi na boljoj kvaliteti života osoba s invaliditetom. Osim podrške i pomoći kada je to potrebno, mislim da je jako važno poticati inicijative da sve ono što je dostupno osobama bez invaliditeta bude dostupno ili dostupnije i osobama s invaliditetom. Jer netko tko može hodati bez problema će hodati po rampi, dok ja koja sam u kolicima ću imati poteškoće ako moram savladati i jednu stepenicu. Svatko ponaosob treba razmisliti što može učiniti kao pojedinac kako bi zajednica u kojoj živi i radi bila bolja za sve.
Koji su prema Vama najvažniji koraci da se osobe s invaliditetom u bilo kojoj turističkoj destinaciji osjećaju dobrodošlo, ugodno i uvaženo?
Mislim da je važno da svaki gost, pa tako i gost invaliditetom ima jednaka prava i jednake mogućnosti koristiti sve turističke sadržaje. I ako to možda nije moguće u stopostotnom obliku, važno je da onaj tko će ti pružiti podršku za korištenje nekog od sadržaja ne komplicira nego da pokaže jednostavnost i spremnost u pomaganju.
Što je sa zakonskim okvirima? Smatrate li da s državne strane u tom kontekstu imate potporu ili mislite da država može i mora bolje? Što biste predložili kao konkretne smjerove za napredak kada su zakoni i propisi u pitanju?
Već samim time što je Ministarstvo sporta i turizma raspisalo natječaj koji se bavi razvojem inkluzivnog turizma, pokazuje da su napravljene određene promjene u ovom smjeru, iako ima još puno posla. Mislim da je važno razmišljati u smjeru da se u budućnosti pokušaju kreirati standardi kvalitete turističkih usluga u smislu inkluzivnosti, da se zna što to hoteli, restorani ili drugi objekti moraju zadovoljiti da bi zaista dobili certifikat inkluzivnog turizma.
Također, i dalje treba raditi na senzibilizaciji jer koliko god netko prošao jednu edukaciju, mislim da ona sama po sebi je čista informacija, a ako se radi redovito u praksi, tek onda se može polučiti neki konkretniji uspjeh.
Razgovarala: Dalia Žmegač-Kunić
Foto: Maria Tomić Preiner