Sa psihologinjom i psihoterapeutkinjom Marinom Ecimović, nedavno smo razgovarali o snu majki i beba, a onda smo se odlučili osvrnuti i na tematiku mentalnog zdravlja majki o kojem se još uvijek puno premalo priča. Danas možemo primijetiti kako su nažalost postporođajna depresija i anksioznost sve učestalije te je za početak važna edukacija svih nas. Budući da je naša sugovornica u svom radu iznimno angažirana i na tom području, razgovarali smo s njom o tome kako se nositi sa stresom i pritiscima u majčinstvu kada nailazimo na kroničan nedostatak sna i sve te promjene koje postpartum donosi.
Psihologinja Ecimović stoga je naglasila kako se već u trudnoći ženino tijelo navikava na isprekidani san koji ju čeka kada bebica dođe na svijet. „Deprivacija sna može utjecati na teže nošenje s pritiscima majčinstva. Važno je da mama nađe načina kako bi se pobrinula za sebe i za svoj san dok ima malu bebu. To može značiti raniji odlazak navečer na spavanje, produljeno spavanje ujutro dok netko drugi preuzme bebu, dnevni odmor zajedno s bebom i sl. Mama može također i pokušati poboljšati san svoje bebe do određene mjere, ali ne treba sve svoje nade polagati u to. Važno je i da podijeli skrb koliko je moguće s partnerom, da zatraži i prihvati pomoć od drugih ako ju ima, da prioritizira svoj odmor u odnosu na primjerice upijanje informacija putem društvenih mreža, da pronađe aktivnosti u kojima uživa i koje joj pune baterije.“ – istaknula je.
Koji sve simptomi govore o tome da je mentalno zdravlje žene narušeno? Kako to možemo najbolje prepoznati?
Nakon poroda žena doživljava velike promjene na tjelesnoj i psihološkoj razini. Jedna od njih je nagla hormonalna promjena. Kao posljedica toga, javljaju se češće promjene raspoloženja u rodilja. Zato su očekivane određene snažne emocionalne reakcije u vidu tuge, češćeg plakanja, naglijih promjena raspoloženja, tjeskobe, smanjene koncentracije, problemi sa spavanjem i sl. To je tzv. baby blues. Simptomi započinju 2-3 dana nakon poroda, a potraju najviše do 2-3 tjedna. Određena razina anksioznosti tada pa i kasnije je uobičajena, poput povremenog provjeravanja diše li dijete u snu. Međutim, ako simptomi potraju duže od nekoliko tjedana poslije poroda, trebali biste se javiti za stručnu pomoć liječniku opće prakse ili psihoterapeutu specijaliziranom za ovo područje. Neki od simptoma postporođajne depresije su: tuga, bezvoljnost i često plakanje bez određenog razloga, gubitak interesa za svakodnevne aktivnosti, manjak energije tijekom dana, nereagiranje na djetetov plač, gubitak apetita ili prejedanje, prisutnost suicidalnih misli, otežano povezivanje s djetetom, pretjerana pospanost ili nesanica. Neki od simptoma postporođajne anksioznosti su: pojačan strah, često razmišljanje o najgorim mogućim scenarijima (primjerice beba će umrijeti, bebi ću ja slučajno nauditi, netko drugi će joj nauditi), iznimna iritabilnost, nekontrolirani bijes, nesanica i nemogućnost ponovnog uspostavljanja sna noću nakon buđenja, opsesivnost jednom temom oko djeteta (npr. dječje spavanje), vrlo izražena potreba za kontrolom…
Što ako situacija izmakne kontroli i podlegnemo anksioznosti? Koje načine predlažete za opuštanje i vraćanje što prirodnijem balansu koji žena ima prije majčinstva?
Ovdje bih naglasila da nismo mi krivi ako dođe do anksioznosti. Postporođajna depresija i anksioznost se javljaju bez obzira na okolnosti. Da, važno je da brinemo o sebi, ali to nije garancija da neće doći do pojavnosti postnatalne depresije ili anksioznosti. Statistički podaci kažu da otprilike jedna od sedam žena ima dijagnozu postporođajne depresije. Neki podaci kažu da je taj broj jedna od pet. Smatra se da je taj broj poprilično porastao od 2019. godine, osobito zbog pandemije, čije se posljedice još osjećaju. Ukoliko se javi, svakako savjetujem potražiti stručnu pomoć.
Kako komunicirati s partnerom ili suprugom o tome i kako zatražiti partnersku pomoć tako da nas se razumije i da ju doista dobijemo u obliku u kojem nam je potrebna?
Uvijek naglašavam važnost otvorene komunikacije za svaki odnos. Posebno je to važno kada se odnos s našim partnerom mijenja jer ne postojimo više kao dva člana obitelji, nego sada kao tri ili više članova. Važno je na vrijeme iskomunicirati što nas muči i što nam je potrebno, kako ne bi došlo do eskalacije problema. Potrebno je to napraviti dok su oba partnera u mirnom stanju, a ne u svađi jer je u jeku svađe puno teže doći do adekvatnog rješenja situacije.
Na koje sve načine možemo educirati sebe i sve oko sebe o postpartumu kada je segment mentalnog zdravlja u pitanju? Što možemo i moramo činiti bolje?
Početi od simptoma postporođajnih promjena raspoloženja. Već kad ih znamo prepoznati kod sebe i kod druge mame, puno smo napravili. Smanjiti stigmu da je sramota potražiti pomoć. Osvijestiti da nismo slabi ili manjkavi jer smo zatražili pomoć. Nismo manje vrijedni ako nam se to dogodilo ili ako nam se događa. Smatram da možemo puno napraviti i samim posjetom mami tijekom babinja. Ne trebamo pitati intimna pitanja, niti nametati svoje stavove. Mama je tijekom ovog perioda postpartuma iznimno osjetljiva. Neka učestala pitanja poput „Dojiš li?“ ili „Kako ti spava?“ mogu trigerirati puno toga u majci, pogotovo ako je primjerice silno htjela dojiti, ali nije uspjela. Davati savjete samo ako nas zatraže. Ne nametati svoje izbore. Pitati kako možemo pomoći. Donijeti gotovo jelo mami koja je rodila, a koja možda nema nikakvu pomoć. Sve su ovo segmenti koji itekako utječu na mentalno zdravlje jer kada se mama osjeća podržanom, sve djeluje lakše. Možemo zapravo puno toga uz samo malo truda.
Pogledajte ovu objavu na Instagramu.
Kako se nositi s pritiscima savršenstva i usporedbama s drugim majkama na društvenim mrežama?
Društvene mreže su nam donijele jako puno toga dobroga, ali su nam s druge strane nametnule jako visoke standarde. Na njima uglavnom vidimo samo lijepe isječke iz nečijeg života. Neće netko tko se smrtno posvađao s partnerom objaviti to na društvenim mrežama. Mi znamo da su tamo samo dijelovi života, ali bez obzira na to, utječe na nas kada vidimo neku mamu koja spava cijelu noć s bebom od šest mjeseci, a naša beba se budi 100 puta. Utječe na nas kada vidimo da netko ima petero djece, a mi se borimo s neplodnošću. Utječe na nas kada vidimo da netko hrani svoju djecu isključivo organskom kuhanom hranom, a mi nemamo ni novaca ni vremena za to. Društvena smo bića i prirodno je da se uspoređujemo. Međutim, društvene mreže su nam donijele živote drugih ljudi u naše živote bez da smo mi to izričito tražiti. I htjeli ili ne, razmišljamo o njima, odnosno razmišljamo o njihovim djelićima savršenog života koje prikazuju. Moj savjet je – ako primijetite da vas to opterećuje, svakako smanjite konzumaciju sadržaja na mrežama. I općenito, ne uspoređujte se s drugima, pa ni s drugim majkama. Svatko ima pravo na svoj put u majčinstvu.
Kako se percepcija i razumijevanje mentalnog zdravlja majki mogu mijenjati sukladno fazama rasta djece?
Iz rada s majkama, iz svog vlastitog iskustva s rastom dvoje djece te iz bliskih primjera u obitelji i kod prijatelja mogu posvjedočiti da se te faze mijenjaju. Svaki dan je nova prilika za učenje i za rast. Međutim, svaka faza sa sobom nosi nove izazove. Mnogi kažu: „Mala djeca, mala briga. Velika djeca, velika briga“. Ima nešto u tome, ali smatram da je najbitniji stav koji zauzmemo. Ne treba se bojati niti jedne faze, nego ju prigrliti kako dođe jer bježati od nje ne možemo.
Na koje sve načine možemo podržati druge majke koje se možda bore s mentalnim zdravljem i kakve vrste pomoći Vi preporučujete?
Svakako sam uvijek za to da se potraži pomoć. Mame ne moraju ništa prolaziti same, a pogotovo ne ako se muče primjerice s postporođajnom depresijom ili anksioznošću. Adekvatan stručnjak na tom području tu itekako može pomoći. Psihoterapija je uvijek dobar izbor, ali nekada su potrebni i medikamenti u kombinaciji.
Razgovarala: Dalia Žmegač-Kunić
Foto: Lea Grgurić