Vjerujem da se u pričama strave može uživati zbog samog osjećaja koje u čitatelju izazivaju, no, osobno su mi uvijek bile draže one koje suptilnom jezom i apsurdnošću upućuju na to da naše spoznajne mogućnosti često posustaju pred stvarnošću i da je ona katkad bizarnija od samih priča. Neke od meni najboljih proznih stranica koje idu u upravo navedenom smjeru priče su Edgara Allana Poea i Franza Kafke, zatim češkog autora Ladislava Fuksa (njegov ”Spaljivač leševa” prikazom morbidnog i grotesknog svijeta artikulira užas nacističkog režima) te zbirka Maše Kolanović ”Poštovani kukci i druge jezive priče” (”koju bi se žanrovski moglo opisati kao tranzicijsku gotiku, postsocijalističku zonu sumraka i jezivo stvarnosnu prozu”).
Odnedavno ovom popisu pridružujem i ”Bizarne pripovijesti” (u prijevodu Mladena Martića) suvremene poljske književnice, scenaristice, feljtonistice, psihologinje, sveučilišne nastavnice, društvene aktivistice i nobelovke Olge Tokarczuk. Neminovno je da Nobelova nagrada doprinosi popularnosti autora, no, vjerujem da ako ste se i prije toga upoznali sa samo nekim od Olginih kod nas prevedenih djela, primjerice, ”Tjeraj svoj plug preko mrtvačkih kostiju”, “Knjige Jakubove”, ”Bjeguni”, za uživanje u njezinu stilu i mašti nije vam ni bio potreban argument Švedske akademije koji ističe autoričinu ”narativnu imaginaciju koja s enciklopedijskom strašću predstavlja prelaženje granica kao oblik života”. A to iskustvo prelaženja granica, odnosno izlazak iz komforne čitateljske zone, osigurat će vam i ”Bizarne pripovijesti”.
Zbirka od 10 priča
Radilo se o Zelenoj Djeci, neobičnoj zimnici, udovcu koji odjednom primjećuje neobičan šav na svojim čarapama, čovjeku s bolesnim srcem, o emofejkovima, homogenetičkoj obitelji, klonu svete Klare ili o neobičnom maseru još neobičnijeg Monodikosa, sve te bizarnosti prizivaju čitateljevu pomoć da se ”shvati ono što je teško razumjeti, što nas obilježava tajanstvenom nemoći”. Maštovitosti ne manjka ni jednoj od deset priča, koliko ih sadrži ova zbirka, a iako njihov tijek naizgled odvodi na nedokučive periferije, ipak nas zadržava u spoznaji o sve neshvatljivijem svijetu.
Je li ta nedokučivost, pa čak i bizarnost, nešto što je imanentno svijetu ili ga takvim čini naša percepcija – kako se navodi u opisu knjige – pitanje je kojim se možemo baviti čitajući ove pripovijesti, kao što ćemo se prisjetiti da ima jezovitijih pojava od onih kojih se uobičajeno bojimo jer ”samu smrt još se da preživjeti. Najgore biva ono što se ponavlja, ritmički, postojano, predvidljivo, neumitno i neotklonjivo – na što se ne može utjecati, a što te grabi svojim kliještima i razdire.“
Moglo bi vas zanimati i: 2020 – zapisi iz svakodnevice šestero regionalnih autora
Tekst: Maja Janković, profesorica hrvatskog i češkog jezika i književnosti, te pasionirana čitateljica koja na Facebooku ima svoj kutak – Majin izbor