Zrinka Štetić Grubišić je magistra psihologije. Također, certificirani je life coach (trener životnih vještina) i NLP praktičar, a također je i psihoterapeut pod supervizijom pravca kibernetike i sistemske terapije. Nakon studija radila je kao školski psiholog, a sada je privatni poduzetnik.
Zajedno s dvije kolegice pokrenula je psihološku platformu ZAMisli putem koje djeluju na društvenim mrežama poput Instagrama i Facebooka. Zrinka je osnivačica i vlasnica obrta ZAMisli u kojem pruža različite savjetodavne i edukativne usluge. Rad s ljudima i razne edukacije potiču je na svakodnevni rad na sebi. Najviše uživa u radu s ljudima te svoj uspjeh gleda kroz zadovoljstvo svojih klijenata. Želja joj je pomoći ljudima da otkriju i ostvare svoje potencijale te žive život za koji su stvoreni.
Kako psihologija definira ljubav i ljubav prema sebi?
Ljubav je vrlo teška za definiranje. Postoji više različitih dimenzija o kojima možemo razgovarati kada je riječ o ljubavi.
U psihologiji najčešće ljubav gledamo kao emociju i stoga mnoge teorije koje se bave emocijama uvrštavaju i ljubav među njih. U isto vrijeme postoje različite neurobiološke teorije ljubavi koje objašnjavaju hormonalne i kemijske promjene koje biološki uzrokuju osjećaj zaljubljenosti, odnosno kasnije ljubav.
Ljubav je jedna od najčešće korištenih riječi na svijetu. Tisuće pjesama i romana napisano je upravo o ljubavi. S obzirom na toliko posvećenosti ljubavi kroz čitavu povijest čovječanstva očito je ona silno važna za čovjeka.
Ljubav je u znanosti prilično kontroverzna jer je možemo proučavati iz mnogih kuteva. Ne možemo pričati o ljubavi na isti način ako je gledamo iz neurobiološke perspektive ili sociološke. Po mojem mišljenju u psihologiji se naglašavaju dvije najvažnije perspektive:
Ljubav kao emocija – mnoge teorije emocija uvrštavaju ljubav u lepezu čovjekovih emocija. Tako možemo govoriti o ljubavi kao i o sreći, ljutnji ili strahu. Ona dođe i ona prođe. Ali definitivno treba biti svjestan da nam ista osoba može izazvati više puta istu emociju, tako da nije sve tako crno.
S druge strane, možemo na ljubav gledati kao na potrebu. Teorije poput Maslowljeve hijerarhije potreba ili teorija privrženosti govore upravo o tome da je ljubav osnovna ljudska potreba bez koje se ne možemo ostvariti kao cjelovita i ispunjena bića.
Ako proučavamo ljubav kroz teoriju privrženosti možemo vidjeti da se ljubav gradi i izgrađuje, može se mijenjati. Tako mi s partnerom ili drugim bliskim osobama u životu možemo razviti nekoliko različitih vrsta privrženosti – sigurnu (kojoj svi težimo), izbjegavajuću, ambivalentnu ili dezorganiziranu privrženost. Prvu privrženost koju razvijamo u životu je ona u kojoj prvi put možemo osjetiti ljubav, najčešće s majkom (ili nekim drugim primarnim skrbnikom). Iako se na teoriju privrženosti donedavno gledalo kao ono što se primjenjuje samo na odnos djece s roditeljima, danas je potvrđeno da svatko od nas i u odrasloj dobi u bliskim odnosima ima vrlo slične ili čak iste obrasce koje možemo vidjeti u odnosu roditelj-dijete.
Temelj za razvoj privrženosti je uvijek ranjivost i dopuštanje da druga osoba može vidjeti u nama to “dijete” kojemu je potrebna ljubav.
Kako možemo poboljšati svoje odnose s drugima, partnerima, obitelji, prijateljima ili kolegama na poslu?
Većina problema u odnosima nastaje zbog nepotpune ili pogrešne komunikacije. Greška koju svatko od nas često čini jest naše pretpostavljanje da drugi ljudi znaju koje su naše potrebe i želje i onda smo nezadovoljni kada ih oni ne ispune. Neki autori kažu da su te želje ostale u nama još od vremena kad smo bili sasvim mala djeca, pa bismo zaplakali, a majka ili otac bi točno znali što nam treba. No, odrastanjem naše potrebe i želje se šire i postaju sve kompleksnije, tako da nije u redu da uopće želimo da drugi sami od sebe znaju što nam je potrebno.
Smatram da se svaki odnos može popraviti prije svega radom na komunikaciji iz dva aspekta. Prvo da komuniciramo, iznosimo svoje iskrene emocije. Mi često u komunikaciji “kamufliramo” svoje emocije tako što ću kolegi na poslu, na primjer, reći: “Osjećam pritisak u prsima” – ali koja je to emocija? Je li taj pritisak ljutnja, tuga, anksioznost… što je to? Moramo naučiti komunicirati, iskazivati svoje iskrene emocije. Također, često u odnosima ljudima iskazujemo svoju “sekundarnu emociju”. Većina podražaja kod nas izazove neku emociju (primarnu) i tek nakon toga nastaje naš unutarnji odgovor na tu primarnu emocija (sekundarna emocija).
Najbolji primjer za to je situacija koju je vjerojatno svatko od nas doživio. Recimo da ste vozili bicikl ili se igrali uz cestu i došli preblizu nekom automobilu ili ulici pa vas je majka zgrabila za ruku i počela vikati: “Jesi li ti normalan, što ne paziš?” Vidimo da majka izražava emociju ljutnje vikanjem. Ali je li to majčina primarna ili sekundarna emocija? Ako razmislimo kako se majka osjećala u tom trenutku, možemo pretpostaviti da se prestrašila da će joj dijete stradati – što znači da je njezina primarna emocija bio strah, a kao reakciju na strah ona iskazuje ljutnju. Dakle u svakom odnosu – s djecom, kolegama, partnerom, obitelji – jako je važno da otkrijemo koja je to naša primarna emocija, da ne bismo vikali, a za dvije-tri sekunde u automobilu plakali, jer smo zapravo bili tužni.
Drugi problem s kojim se najčešće susrećem u radu jest prikrivanje ranjivosti. Odnosno, često smatramo da nije dobro pokazivati svoje stvarne osjećaje jer onda proizlazi da smo slabi i ranjivi, a to nije dobro. Je li to zaista tako?
Upravo cijela teorija privrženosti počiva na tome da smo u odnosu u kojem dopuštamo drugoj osobi da nas štiti i čuva, a isto tako i mi nju (ako je riječ o odnosu odrasli-odrasli). Da bismo nekome dopustili da nas štiti i čuva ta osoba mora biti svjesna naših slabosti i naših ranjivosti. Ranjivost je temelj svakoga bliskog odnosa. Ne možemo imati s nekim blizak odnos ako u njemu nikada ne pokazujemo da smo ranjivi. Naravno ne treba pretjerivati, s kolegom na poslu možda ne trebam pokazati svoju ranjivost, ali za dobar odnos sa suprugom to je nužno!
Postoje li neki alati koji nam mogu pomoći u izgradnji zdravijih međuljudskih odnosa? Ako postoje, koji su to?
Svi alati koji poboljšavaju komunikaciju, poboljšat će i naše međuljudske odnose. Komunikacija (verbalna i neverbalna) je temelj svakog odnosa. Pri tome je jako važna usklađenost naše verbalne i neverbalne komunikacije. Kada netko govori o tome često nas potiče da manipuliramo, glumimo u komunikaciji s drugima, no ja mislim da nam to nikada ne bi trebao biti cilj (osim možda na razgovoru za posao ili na ispitu, no nikako ne u bliskim odnosima). Ono što za mene znači uskladiti komunikaciju na neverbalnoj i verbalnoj razini jest da podignemo vlastitu samosvjesnost. Kod mnogih dolazi do neusklađenosti komunikacijskih razina zbog manjka samosvjesnosti o vlastitim emocijama. Tako da rad na sebi (čitanjem dobre literature, pohađanjem coachinga, psihoterapije ili bilo kojim drugim aktivnostima koje nam pomaže da sebe bolje upoznamo) te rad na boljoj komunikaciji uvijek mogu pomoći u poboljšanju svakoga odnosa.
A u izgradnji kvalitetnijega partnerskog odnosa također je važan rad na sebi kao i komunikacija. Često postoji pretpostavka da se ljubav samo treba dogoditi. Ili se volimo ili se ne volimo. No zapravo to nije tako. Ljubav i partnerski odnos je nešto što se uči. Ja učim kako voljeti svoga partnera/icu, a on/ona uči kako da voli mene. I to je uzajamno učenje. Da bismo olakšali taj proces učenja, imamo i online program s nazivom “Osam ključnih dijaloga za ljubav” u kojem obrađujemo važne teme za izgradnju zdravoga i kvalitetnoga partnerskog odnosa. Taj odnos ne započinje s partnerom, to je odnos koji kreće od mene i zato je u ovom programu naglasak na osobnom radu na sebi i tek onda dolaze upute i vježbe za dijalog s partnerom (za one koji partnera imaju). Više o tome programu možete pročitati na linku.
Smatraš li da je empatija važna za održavanje odnosa?
Empatija je svakako važna i za uspostavu odnosa i za održavanje toga odnosa. Empatija se definira kao sposobnost razumijevanja emocija drugih, ali i prikladno reagiranje na te emocije. Da bismo to znali, moramo upoznati drugu osobu. Svi često reagiramo onako kako bismo voljeli da drugi reagiraju prema nama da smo u toj situaciji. Ali zapravo mi bismo trebali isključiti taj instinkt i reagirati onako kako je toj osobi ispred nas potrebno da mi reagiramo, što znači da to može biti i nešto što meni nije instinktivna reakcija. Svatko od nas ima sposobnost empatije, a to možemo iskazati na tri razine. Postoji takozvana kognitivna empatija (i to je ona koju svatko može doživjeti) – to je empatija u kojoj mi razumijemo kognitivno kako se netko osjeća, ali sami ne osjećamo tu emociju u sebi. I to je u redu, ponekad se ne možemo natjerati da osjećamo tu emociju, ali uvijek se možemo potruditi razumjeti drugoga. Zatim imamo emocionalnu empatiju – ona se temelji na našim zrcalnim neuronima i omogućuje nam da osjetimo emociju koju druga osoba doživljava. Dakle, mogu osjetiti ono što ti osjećaš. Na kraju, postoji treća ili suosjećajna empatija – ona koja, osim razumijevanja i osjećanja, u nama budi i nagon za akciju. Nagon da reagiramo u skladu s tim svojim osjećajima.
Ponekad ne možemo osjećati ono što naši bližnji osjećaju, ali uvijek se možemo potruditi bolje slušati i pokušati razumjeti što osjećaju i zašto se tako osjećaju.
Danas se sve više govori o granicama. Što bi bile granice u odnosima i kako ih postaviti, onako, s ljubavlju?
Granice su iznimno važne u odnosima jer nam omogućuju zdrave odnose s drugima. Granice prije svega služe da bi zaštitile naš odnos sa samim sobom. Odnos sa sobom često je zadnji na našem popisu prioriteta i stoga živimo život pokušavajući usrećiti i zadovoljiti mnoge oko sebe, a u sebi osjećamo zamjeranje, nezadovoljstvo, anksioznost i tjeskobu. Nepostojanje granica u svojim životnim odnosima možemo prepoznati po tome što često osjećamo zamjeranje prema drugima i dolaze nam misli poput ovih: “Zar oni ne vide koliko se ja trudim? Ubijam se od posla, a neće me ni pitati kako sam… Zar im nije palo na pamet da mi treba odmora?!” i sličnih. Dakle, osjećamo da nam je najteže i da smo žrtve tuđega ponašanja.
Ali u stvarnosti nismo žrtve drugih, nego nismo postavili dobre granice u odnosima s njima.
Da bismo postavili granicu prvo, moramo biti svjesni koje to granice druge osobe meni krše. Prelaženje granice drugih prema sebi najlakše je prepoznati po emociji ljutnje koju nam često izaziva nečije prelaženje granice. Kada je riječ o ljudima koji su skloniji pretjeranoj ljubaznosti (people pleasingu), ta ljutnja će biti više nekakvo zamjeranje i krivnja nego prava ljutnja.
Kada to osjetimo možemo biti sigurni da je netko prekršio neku od naših granica. Tada je bitno to na jasan način iskazati, komunicirati sasvim neuvijeno. Meni je osobno najlakše koristiti oblik tzv. “ja poruke”:
“Ja se osjećam ________________ kada ti ________________________________ zato što ___________________. Željela bih da ubuduće _________________________________________.”
Možemo uzeti za primjer da mi prijatelj kasni na kavu i to me rastužilo, jer sam se jako radovala da ga što prije vidim. U tom slučaju mogu mu reći: “Ja se osjećam tužno kada ti kasniš na naš dogovor zato što imam osjećaj da ti nije stalo do mene. Željela bih da ubuduće dođeš na vrijeme.”
Tako komuniciram četiri glavne poruke: svoju emociju, ponašanje te osobe koje mi izaziva tu emociju, razlog zašto mi to ponašanje stvara takvu emociju te svoju želju. Takav pristup pomoći će osobi da zna što osjećam i što želim te će joj omogućiti da osjeti empatiju prema meni, ali i da djeluje, tj. promijeni svoje ponašanje.
To dakako nije lako, ali s vremenom postaje sve lakše!
Često se bojimo reći „ne“ da nas druga osoba ne bi napustila ili da mi ne bismo drugu osobu povrijedili. Kako se osnažiti i naučiti reći „ne“ bez grižnje savjesti?
Kako reći “ne” tema je usko povezana s postavljanjem granica kao i s pretjeranom ljubaznošću (people pleasingom). Iznenadi me uvijek iznova koliko se ljudi bori s tim da kažu “ne”. Proveli smo i kratku anketu na našem Instagramu ZAMisli u kojoj je sudjelovalo 300-tinjak ljudi i koji su odgovarali na pitanja povezana s tom temom. Pitali smo ih: “Ako nekome kažem ‘ne’ – nakon toga osjećam krivnju.” Čak 73 % sudionika reklo je da je to za njih istina.
Važno je otkriti razlog zašto je nama osobno teško reći “ne”. Najčešće je u pitanju neki strah. Koji je to strah? Strah da netko neće biti sretan sa mnom, strah da će me odbaciti, strah da neću biti voljena… Bilo bi dobro uvidjeti odakle seže taj strah i kako ga nadvladati.
Unatoč tom strahu, da bismo nekome odgovorili “ne” na neki njegov zahtjev možemo iskoristiti neki od sljedećih trikova, barem da si ‘kupimo’ malo vremena. Na primjer, možemo reći: “Oprosti, ne mogu ti sada odgovoriti, javit ću ti se sutra.” Time smo dobili malo vremena da svoju odluku ne donesemo samo na temelju emocije, već da malo dublje razmislimo. Jedan od trikova koji meni često pomogne jest ponuda alternativnog rješenja. Uvijek možemo ponuditi zamjensku opciju i tako zapravo riješiti “problem”. Ako me prijateljica zove na kavu u utorak, a meni je jako nezgodno, možda joj mogu reći: “Nažalost, u utorak imam puno posla, ali mogle bismo se vidjeti u četvrtak. Kako ti se to čini?” To je naravno opcija u situacijama u kojima želimo otići na tu kavu. Važno je da ne prebacujemo odgovornost na druge ljude i da jasno komuniciramo. Može se dogoditi da previše objašnjavamo i tako druga osoba ne može razumjeti jesmo li rekli da ili ne. Zato je jako važno jasno komunicirati.
Možeš li predložiti barem dva naslova knjiga o odnosima i ljubavi prema sebi kao neku vrstu samopomoći?
Preporučila bih knjigu “Ljubav i poštovanje” autora Emersona Eggerichsa, zatim “Pet jezika ljubavi” autora Garyja Chapmana i jednu od meni najdražih “Hold Me Tight” autorice Sue Johnson. Sve tri knjige govore o ljubavi svaka na svoj način i iz svake možemo dobiti kvalitetne i vrijedne informacije i o sebi i o ljubavi.
Moglo bi vas zanimati i:
Razgovarala: dr.sc. Anđela Jelić, mag.psych.
Foto: Privatna arhiva