Odlučila sam se odvesti nekamo. Jesam li zaslužila nakon svega što sam prošla u posljednjem vremenu, posljednjim godinama?
Jesam li zaslužila izvesti se, počastiti se, ostati sama sa sobom, apsorbirati svoj život i događaje u njemu?
Naravno da jesam!
Odlučila sam se za vlak. Samostalno putovanje vlakom, dan samo za mene.
Spremam se i mozak radi svoje stvari, nagovara me da nosim planere, knjige… jer dok se vozim u vlaku nije fer biti nepraktična. Mogu toliko toga obaviti. Mozak prebire i neke druge teme, što s djecom, kamo i kako, ima li smisla…
Ipak stišavam misli na silu, ne dam puno prostora.
Nekada prije, vlak je bio moje prijevozno sredstvo, obožavala sam ga. Veliki prozori iza kojih je nemoguće ugasiti misli koje same klize niz um jer krajolici su to, većinom, od kojih zastaje dah.
I zašto se uopće vozimo autima, pitam se?
Lakše je, mi danas radimo sve što je lakše, brže.
Pod cijenu toga da uistinu neke stvari činimo s manje užitka.
Istina je,
- trebaš kupiti kartu,
- vidjeti kada vlak kreće,
- stići na peron ranije,
- čekati ga,
- imati leptiriće u stomaku,
- nelagodu,
- jer ne sjećaš kada si posljednji put nekamo išao sam.
- tko će biti u vlaku,
- kakvi se ljudi voze vlakom?
Lakše je, sjesti u auto. Napamet znaš put.
Ne odustajem!
Kao opijena suncem što se probijalo kroz staklo, ostavila sam knjigu, planere, mobitel i samo uživala.
Moć promatranja, svjesnog promatranja. Imamo li još uvijek tu moć? Dajemo li sebi odobrenje primjećivati?
Koliko prekrasnih prizora…
Srne što leže duž polja, jedna do druge.
Muškarac i žena u prikladnim godinama na peronu u strasnom poljupcu, onom pravom, sve s jezikom kako se to radi kad si zaljubljen do ušiju.
Muškarac koji ulazi na vrata vlaka gledajući je i žena blentavog osmijeha u odlasku, opijena poljupcem.
Vlak, volim vlak.
Volim velike prozore. Volim prirodu. Volim kad ne radim ništa, apsolutno neproduktivna. Volim kad ne čujem nikoga, kada sam potpuno sama, volim promatrati okolinu i svijet kako se kreće. Potpuni mir.
Milijun puta sam si rekla hvala, hvala, hvala, hvala, hvala, hvala, hvala.
Hvala meni što se borim za sebe. Hvala meni što se čujem. Hvala meni što znam komunicirati ono što mi treba. Svjesna sam kako se ostaje zdravom. Svjesna sam kojim putem stižem do one koja je dobra sebi i drugima oko sebe.
A prvo što činim kada stignem doma, padam u strastven zagrljaj koji je nastavak još strastvenijem poljupcu. Zatim se spuštam na pod, na razinu očiju moje djece, svjesno ih grlim, ljubim i mazim i nastavljam biti njihova najbolja mama koju su sami odabrali.
Što više dajem sebi – više mogu dati i drugima.
Odgovorno tvrdim ovo je čarolija samostalnosti, ovo je poziv na zdravu slobodu.
Moglo bi vas zanimati i: Želiš živjeti po svom? Mi znamo otkuda krenuti!
Tekst: Inga Marić
Foto: Inga Marić