Kad pomislimo na moždani udar, u glavi nam se stvori slika kakve bake ili djeda, za koje znamo da im se nakon tog ne piše dobro. Moždani udar se ne događa samo bakama i djedovima. Moždani udar se događa i ženama u trećem, četvrtom desetljeću. Dogodio se i njoj, Katarini Čadež, stomatologinji koja to, baš kao ni mnogi drugi, nije imala u planu. Ovo je njena priča.
Teško mi je uopće i započeti svoju priču. Taj sam film proteklih šest mjeseci toliko puta prevrtjela u glavi i uvijek je zaključak bio isti: „Dobro je! Živa si, dobro si i idemo dalje“.
Moždani udar doživjela sam prije šest mjeseci, dan prije odlaska na godišnji odmor, u četrdesetoj godini života. To je u pravom smislu bio – udar. Došao je naglo, jako i bez ikakvog nagovještaja. I kad gledam unatrag, stvarno vjerujem da sam jednostavno imala anđela čuvara koji je oko mene postavio prave ljude, u pravo vrijeme i na pravom mjestu.
Sreća u nesreći
Prva „prava“ osoba je moj suprug, koji je prije tog kobnog jutra tri tjedna bio na godišnjem odmoru s naše troje djece kod mojih roditelja na otoku Hvaru. Spletom nekakvih okolnosti imali smo odvojeni godišnji tako da većinu ljeta netko od nas bude s djecom. Taman smo se nedugo prije tog dana dogovorili da se on ipak vrati koji dan ranije u Zagreb, a da te preostale dane iskoristimo nešto kasnije svi zajedno. Tako se on vratio u srijedu u Zagreb i taj četvrtak ujutro, na sreću, bio sa mnom u stanu.
Jutro je počelo uobičajeno – suprug se spremao za posao, a ja sam htjela obaviti još neke stvari prije odlaska iz Zagreba. Čekao me da zajedno izađemo, a ja sam se još spremala. U jednom trenu sam se nekako zagrcnula i nakašljala, pa osjetila izrazito jaku i neugodnu bol u desnoj polovici glave.
Nisam izgubila svijest, ali sam jednostavno sjela na pod. Čula sam jesi li više gotova i počela odgovarati – ti idi, ja ću kasnije. U tom trenutku nisam bila svjesna da ne pričam razgovijetno, a suprugu je baš to bio prvi znak da nešto nije u redu. Vratio se u sobu i pitao me zašto frfljam, što mi je? Ja sam tako sjedeći na podu rekla da mi nije ništa, da mi je vjerojatno nizak tlak, da mi donese malo vode. Donio mi je vodu, pomogao ustati s poda, uporno ponavljajući da i dalje frfljam.
Ma, nije mi ništa
Ja u tom trenutku stvarno nisam bila svjesna sto mi se događa. Čak i kad sam pokušavajući popiti vodu shvatila da mi lijeva ruka ne funkcionira, pokušavala sam suprugu objasniti da meni nije ništa. Osim tog, čak je i prvobitna bol u glavi popuštala.
Na sreću, on je bio pametniji od mene. Nije me poslušao, nego je nazvao druge “prave” osobe, prijatelje liječnike. Oni su ga smireno saslušali i govorili što napraviti, a se sve svodilo na to da što prije krenemo na Rebro. Srećom, stanujemo u blizini Rebra, pa smo stvarno brzo bili u bolnici, a to se pokazalo također kao vrlo bitno.
Tada kreće prava akcija. Sjećam se ležanja u jedinici hitne pomoći i još puno “pravih” ljudi. Ti liječnici i ostalo medicinsko osoblje izmjenjivalo se nada mnom, postavljali su mi pitanja i sjećam se svakog tog zabrinutog lica. Cijelo to vrijeme mislila sam da će mi reći da je sve to bilo nešto prolazno, ja ću biti dobro i sutra idem na godišnji.
U nekom trenutku postala sam svjesna da se radi o moždanom udaru.
Ipak, i tada, zbog tolikog angažmana svih tih divnih ljudi na Rebru, ja sam sebe uvjeravala da će sve biti dobro.
Ali ja živim zdravo…
Cijelo vrijeme slušala sam sve te liječnike, a u sjećanju mi je ostala nečija rečenica: „Ovo mora biti srce, nema što drugo!“ Naime u svojoj anamnezi nemam baš rizičnih faktora – nisam pušač, ne zloupotrebljavam alkohol, nemam dijabetes ni hipertenziju, rekreativno sam se u životu bavila sportom, prošla sam tri uredne trudnoće i prirodna poroda, nastojim se zdravo hraniti… No, činjenica da sam ja nakon kašlja osjetila bol u glavi, nakon čega je sve uslijedilo, dovela je liječnike do zaključka da se radi o srcu. To će se kasnije pokazati točnim – moje srce i dijagnoza PFO (za koju do tada nisam znala), bila je u stvari uzrok mog moždanog udara.
Napravili su mi kompletnu obradu i ustanovili da se radi o ishemijskom moždanom udaru. Uslijedilo je mehaničko uklanjanje ugruška, kroz preponu. I u trenutku kad su izvadili taj ugrušak, ja sam odmah stisnula šaku. Imala sam kontrolu nad lijevom rukom, nogom, i ono najvažnije, kako sam se kasnije šalila – govor mi se u potpunosti vratio, kao i mimika lica.
Sve je bilo kao da se ništa nije dogodilo.
No, uslijedio je oporavak na odjelu intenzivne njege na neurologiji, a svim djelatnicima odjela dugujem zahvalu zbog neizmjerne požrtvovnosti i predanosti, od pročelnice odjela pa do pomoćnog osoblja. Oporavak je protekao odlično i ja sam se fizički dobro osjećala.
Međutim, nakon tri dana došlo je do komplikacija. Ne zbog moždanog udara, već kao posljedica mehaničke intervencije uklanjanja ugruška. U desnoj bedrenoj arteriji pojavila se pseudoaneurizma. To je za nekoliko dana produžilo boravak u bolnici, ali je riješeno operacijom.
Za to vrijeme, otkriven mi je PFO – prirođena srčana mana. To je mala rupa između dvije pretklijetke, koja se inače nakon rođenja zatvori, a kod otprilike četvrtine ljudi ostane otvorena i uglavnom ne stvara probleme. No, kod mene je, spletom okolnosti, uzrokovala moždani udar. Protekle jeseni riješili smo i taj PFO.
Petnaest dana nakon moždanog udara došla sam kući. Na sreću nije bilo potrebe za rehabilitacijom, i to sve zbog prepoznavanja simptoma i brze intervencije. To je bilo ključno za moj potpuni oporavak.
Što ako se dogodi opet?
Naravno da mi nije bilo svejedno otići kući. Ma koliko sam to silno željela, ipak je postojala određena doza straha. Smijem li se zakašljati, što ako se opet nešto dogodi? Međutim liječnici su odradili odličan posao, pa se i s te psihološke strane trudim slušati ih i živjeti kao da se ništa nije dogodilo. Ima stvarno dana kad ni ne pomislim na to. Dođe i koja kriza, ali tad pomaže okružiti se ljudima koji su optimistični. Sažaljenje i pesimizam ne vode ničemu.
Meni je u svemu pomogla i činjenica da su djeca cijelo ljeto bila na moru, pa je moja obitelj preuzela brigu o njima, a ja sam se mogla usredotočiti na svoj oporavak. Meni, kao osobi koja voli imati stvari pod kontrolom, to je bilo veliko olakšanje, kao i to što nisu me vidjeli u trenutku moždanog udara, pa smo tako preskočili šok i moguću traumu.
Današnja tehnologija, video pozivi, poruke omogućili su nam da se svaki dan čujemo i vidimo. Oni su znali da je mama bolesna, da je morala u bolnicu ali da će sve biti dobro. Govorili smo im onoliko koliko smo mislili da djeca od 11, 8 i 5 godina mogu razumjeti i shvatiti. Pomoglo mi je i to što obitelj i prijatelji mene nisu i ne doživljavaju kao bolesnicu, nego se prema meni odnose kao da se ništa nije dogodilo.
Mnogi oko mene bili su naravno iznenađeni mojom situacijom, budući da sam ja bila jedna od onih koja “živi zdravo”.
Reagirali smo na vrijeme
Dva mjeseca nakon moždanog vratila sam se na posao. Po struci sam stomatolog, a šef je, srećom, imao razumijevanja za moju situaciju. Imamo dogovor da, ako osjetim potrebu, uzmem koji slobodan dan za predah, a onda natrag na posao. Na tom sam zahvalna.
Po prirodi sam pričljiva osoba. Moja obitelj i prijatelji to znaju – nekad sam im vjerojatno i dosadna. No, drago mi je da sam i ovako prepričavala svoju priču. Jer svaki put kad ju prepričavam, shvatim koliko sam sreće imala i kako sam dobro prošla. A možda nekome i pomogne da na vrijeme uoči i prepozna simptome.
Vjerujem u medicinu, struku i znanost. Svjesna sam da se do prije desetak godina mehaničko uklanjanje ugruška nije radilo i da bi ja sa svojom dijagnozom vjerojatno ostala osoba s nekim oblikom invaliditeta, a rad u struci neću ni spominjati. Zahvaljujući pravodobnom prepoznavanju simptoma, brzoj reakciji i vrhunskom timu liječnika koji su napravili odličan posao, ja sam danas, mogu reći, zdrava osoba.
Što se tiče navika, nisam nešto pretjerano mijenjala. Samo nastojim da me manje opterećuju neke nebitne stvari, nastojim napraviti selekciju i posložiti prioritete. Nadam se da će moja priča nekome dati nadu da ne mora sve biti crno, da nekad i stvarno težak moždani udar uz pravovremenu reakciju može završiti dobro.
Katarina Čadež sad sudjeluje u kampanji Dan crvenih haljina, s ciljem podizanja svijesti o moždanom udaru. Na društvenim mrežama akciji se možete pridružiti simbolički i vi, i to tako da u petak, 4. veljače, odjenete nešto crveno i označite tu fotografiju hashtagom #nosicrveno.
Moglo bi vas zanimati i: #nosicrveno jer se moždani udar ne događa nekom drugom
Tekst: Katarina Čadež, Nataša Krstičević
Foto: Zvonimir Ferina, Pexels