Ovo je samo tijelo. Ova bedra su samo dio mog tijela. Ovo tijelo. Zaokruženo. Toplo. Meko. Samo je dio mene. Dio s kojim sam ratovala trideset godina. Trideset dugih godina. Zapravo gotovo cijeli svoj život, ja sam bila u ratu. Krvavom, sveobuhvatnom, uništavajućem ratu.
Mrzila sam ovo tijelo. Gurala ga, stiskala, izgladnjivala, rezala, mučila. Davala sam ga u ime ljubavi i života, istovremeno prezirući svaku njegovu stanicu. Ponekad, dok bih šetala gradom, ugledala bih bljesak ovog tijela u izlogu prodavaonice, pa bih mu bez razmišljanja, u sebi rekla: “Odvratno si, debelo tijelo. Izgladnjivat ću te dok se ne smanjiš dovoljno. Kao da ne shvaćaš da samo malena tanka tijela vrijede dovoljno, a ja s tobom ne vrijedim ništa. Baš ništa.” Te iste rečenice ponavljala sam si u različitim varijacijama i s trinaest godina i s trideset, jer nisam znala drugačije.
Nisam niti mogla znati drukčije, dok god su me fotografije ženskog tijela na svakom koraku određivale kao nedovoljno dobru. Nedovoljno vrijednu. Nedovoljno voljenu. Samo zato, jer nemam dovoljno tanko, dovoljno mršavo tijelo.
Papirnate žene ne postoje
U svijetu, koji je oblijepljen fotošopiranim, uljepšanim i osakaćenim ženskim tijelom, ja nisam imala izbora nego li mrziti ovo svoje, jer se s mekoćom i veličinom, moje tijelo nije moglo usporediti sa standardima ljepote lica i tijela iz dnevnih novina, časopisa, internetskih portala, serija, filmova, televizijskih emisija, reklamnih plakata, letaka i kampanja. Niti jedna žena s tih fotografija nije izgledala poput mene. Samo tada još uvijek nisam znala da te žene koje me gledaju na svakom koraku, zapravo ne postoje. Papirnate žene ne postoje. Iako iznimno uspješno prodaju sve proizvode i usluge, smiješeći se s jumbo plakata.
Sa svom tom mržnjom, anksioznošću i netrpeljivošću prema svom tijelu, ja ipak nisam došla do točke da razvijem poremećaj u prehrani kao što su bulimija i anoreksija. Moje tijelo je variralo u težini i do trideset kilograma s različitim životnim fazama u kojima sam bila ili fokusirana na izgladnjivanje svoga tijela ili s fazama milosti u kojima sam mekoću svog tijela, čak ne voljela, već tolerirala. Moja težina nikada nije došla ispod preporučenog indeksa tjelesne mase. Imala sam sreće da su me poremećaji u prehrani samo psihički okrznuli, iako moju mržnju prema sebi nitko nije naslućivao. Nije niti mogao jer sam svojom ekstrovertiranošću, pravilnim izborom odjeće i s mnogo šminke, godinama vrlo uspješno skrivala sve svoje duboke nesigurnosti.
Ja nisam samo ovo tijelo
Danas je prošla godina dana otkada sam doživjela veliku životnu promjenu, koja je utjecala na svaki segment moga života pa tako i na stav prema svome tijelu. Prije godinu dana shvatila sam da ja nisam samo ovo tijelo. Da moja vrijednost ne leži u veličini i izgledu moga tijela. Shvatila sam da je ovo predivno, meko, moćno tijelo, kuća moje duše koja me pokreće. Ona živi. Sanja. Pomaže. Voli. Shvatila sam da ja živim u ovome tijelu od dana kada sam se rodila, da je ono tako snažno, da je živjelo i sa slomljenim srcem, vodeći me posvuda i ispunjavaju sve zadatke i obaveze koje sam mu davala. Ovo tijelo je bilo moj dobar i najbliži prijatelj, a ja sam ga gotovo cijeli život prezirala. Danas ovo tijelo prestajem zvati ovo. Danas ga zovem svojim. Danas svoje tijelo volim točno ovakvo kakvo je. Mekano. Toplo. Nježno. I mjestimice salasto. Danas mi je i to salasto baš lijepo u svojoj raskoši.
Podrška oboljelima od poremećaja prehrane
Ovo svoje iskustvo pišem s namjerom kako bih pružila podršku 100 000 oboljelih od poremećaja prehrane u Hrvatskoj. Iza svake te brojke krije se lice osobe koja nije birala svoju dijagnozu. Ta osoba danas živi i pati od bolesti, suočavajući se s nizom teških predrasuda i neprestanim osuđivanjem. Razgovarala sam s nekoliko tih djevojčica i žena. Jedna od rečenica koju mi je svaka od njih ponovila, a zbog koje nisam mogla spavati protekle dvije noći je:
“Moj glas nitko ne čuje.”
Nažalost, u Hrvatskoj je to teška istina za oboljele od poremećaja u prehrani, jer u našem zdravstvenom sustavu ne postoji niti jedna ustanova koja se bavi isključivo poremećajima u prehrani, što bi značilo da ako imate prijateljicu, sestru, majku ili kći koje su razvile poremećaj u prehrani, nećete moći dobiti stručnu i nužnu zdravstvenu skrb jer u Hrvatskoj ne postoji NITI JEDAN liječnik koji ima završenu subspecijalizaciju za poremećaje u prehrani. S druge strane imamo određen broj zdravstvenih djelatnika koji se bave isključivo samo jednim segmentom iz svake domene posljedica oboljenja od poremećaja u prehrani. Oni zaista pokušavaju pomoći koliko mogu, ali svjesni su i oni da je potrebna institucionalna suradnja i pomoć za rješavanje ovog izrazito zahtjevnog problema.
Ustrajna borba
Zbog ovih činjenica jedan čovjek, otac kćeri oboljele od anoreksije, svaki dan, posljednjih osam godina, stoji na Cvjetnom trgu, gandijevskim pristupom tražeći pomoć i promjenu. Njegovo ime je Hrvoje Rendulić, kojeg u medijima još i nazivaju zagrebački Don Quijote jer taj gospodin u svojoj borbi s vjetrenjačama ne odustaje. On vodi udrugu Nada koja već dvadeset godina radi i pomaže oboljelima od poremećaja u prehrani, a dio je svjetske organizacije Academy Of Eating Disorders koja okuplja više od 200 udruga koje djeluju u više od 50 zemalja svijeta baveći se ovih globalnim oboljenjem. Ako ga netko od mojih virtualnih i stvarnih prijatelja vidi na Cvjetnom trgu, slobodno mu priđite i samo mu recite “Vidim vas. Niste sami.” Njemu svaka riječ mnogo znači.
To je moja poruka svim djevojkama, ženama i oboljelima od poremećaja u prehrani koji zbog velike osude i stigme, koju te bolesti nose, ne mogu javno progovoriti ovoj temi. To je i moj motiv da se pridružim timu Udruge Nada i gospodinu Hrvoju Renduliću. Želim dati glas onima koji ga nemaju, bez obzira na to što sama nisam razvila poremećaj u prehrani, ali poznajem one koje nisu imale tu sreću poput mene.
Drage moje cure, žene, majke, bake i kćeri (kao i 15% muškaraca oboljelih od poremećaja u prehrani), vidim vas, čujem vas i niste same.
U utorak 2. lipnja 2020. obilježit ćemo vaš dan i obojiti internet u ljubičastu boju kao znak da ipak postoje ljudi koji čuju vaš glas i prepoznaju vašu borbu za osnovno ljudsko pravo. Pravo na odgovarajuću zdravstvenu skrb.
Niste jedine i niste same.
Netko vas u ovom svijetu čuje.
Tekst: Martina Pavičić
Izvor: Facebook
Foto: Pexels, Unsplash