Kada su partnerski odnosi u pitanju postoji jedan Instagram profil za koji biste trebali znati ako ga kojim slučajem do sada niste otkrili. Naziv profila je Kognitivna muza, a iza njega stoji mladi bračni par, Izabela i Dinko Pleša. Na tom profilu toliko otvoreno pričaju o poteškoćama s kojima se danas parovi susreću, ali i nude brojne savjete. Mi smo poželjeli znati koja je tajna parova koji traju te možemo li biti zaljubljeni i poslije mnogo godina. Obratili smo se Izabeli koja u nastavku donosi odgovor na ovo vječno pitanje.
Postoji li ono jedno pitanje koje te uvijek u životu žuljalo, a za koje znaš da možda nikad nećeš dobiti odgovor? Kao na primjer:
Zašto smo tu?
Je li naš boravak ovdje samo jedna stanica na putu ili konačna destinacija?
Moje takvo pitanje bilo je Zašto ljubav između dvoje ljudi s vremenom nekako utihne? Mučilo me to pitanje još dok sam bila vrlo mlada i nisam se zadovoljavala prihvatiti mišljenje većine, a ono je da je riječ o nečemu što je normalno i ljudski – voljeti i biti zaljubljen, a onda ući u rutinu u kojoj zaljubljenost više nije važna. Puno je bilo malenih pitanja koja su pratila ovo veliko pa sam tako, s ulaskom u dvadesete, samoj sebi govorila: Ok, zaljubljenost ne može trajati vječno. Ali, zašto se onda ljudi toliko trude biti samo s jednom osobom do kraja života? Zašto pristaju na život bez strasti, bez poljubaca, bez dejtova, bez uzbuđenosti i bez one najdivnije euforije koja postoji?
I tako sam s dvadeset odlučila da ja neću biti jedna od tih. Neću se vezati uz nekoga za cijeli život, već ću ganjati Strast s velikim S i zaljubljenost, hvatajući zalaske Sunca i romantične trenutke dostojne kakvog romantičnog filma.
S dvadeset i jednu upoznala sam Dinka. Oborio me s nogu i sve o čemu sam ikad prije razmišljala bilo je zamagljeno koktelom hormona zaljubljenosti koji su tresli moje, još uvijek tinejdžersko biće. S dvadeset i četiri sam se udala uopće ne shvaćajući što je to brak i kolike izazove on u životu nosi. Mislim da je nesuglasje između onog što govorim i onoga što činim oduvijek bila prisutna u mom životu. Terapeutski rečeno, moje idealno i realno ja apsolutno nikako nisu u suglasju. S onom lakoćom dvadesetih koja mi je sad i smiješna i nepoznata u isto vrijeme, odlučila sam da ću o svim problemima misliti sutra, baš kao Scarlett O’Hara u Prohujalo s vihorom.
No, kao i u svakom braku – i nama, cvrčcima koji su i u braku živjeli studentskom lakoćom i bezbrižnošću, brige su došle u život. I neka su. Upravo razdoblje težine učinilo nas je parom koji se bavi partnerskim odnosima. Ali tad, nakon par godina šutnje, ponovno se u mojoj glavi rodilo pitanje:
Zašto ljubav između dvoje ljudi s vremenom utihne?
I konačno, danas znam odgovor na to pitanje.
Zaljubljenost ne mora utihnuti, ali je potrebno raditi na tome da se to ne dogodi. Vrlo dugo, razmatrala sam je li prava kovanica RADITI NA ZALJUBLJENOSTI i zapravo, upravo je analogija s radom najbolja za opisivanje procesa koji je potrebno uvesti u svoj partnerski odnos kako bi veza uspjela zadržati ‘osjećaje zaljubljenosti’, čak i nakon nekoliko dugih desetljeća.
Ipak, prije no što objasnim što sve trebamo činiti da naša vatra nastavi gorjeti, valja opisati i što se u našim tijelima događa prilikom zaljubljivanja.
Gotovo svi psiholozi i stručnjaci za ljubav, stvaraju podjelu na tri faze partnerskog odnosa. Prva faza jest faza zaljubljenosti. Prilikom zaljubljivanja u našu voljenu osobu, naše tijelo krene otpuštati jedan predivan ludi koktel hormona čija kombinacija u našem tijelu izaziva euforično stanje često uspoređivano s osjećajem bivanja na nekoj opojnoj drogi.
Neki od tih hormona jesu noradrenalin – zaslužan za osjećaj leptirića u trbuhu, serotonin i dopamin, adrenalin, dopamin – hormon ljubavi i maženja i feniletilamin – prirodni amfetamin koji izaziva osjećaj lebdenja i lakoće, a koji iz našeg sustava nestaje nakon 3 do 4 godine zaljubljenosti.
Feniletilamin više ne možemo vratiti u naš organizam t eje on znanstveni dokaz da ‘zaljubljenost’ nestaje nakon 3-4 godine veze. Za to fascinantno otkriće zaslužna je Helen Fisher, antropologinja koja je u svojoj karijeri napravila najveći pomak na svjetskoj razini u istraživanju zaljubljenosti.
Dakle, fazu zaljubljenosti, sa svim njezinim noćima gledanja jedno drugoga u oči, neprestanog razmišljanja samo o njemu ili samo o njoj – jednostavno ne možemo vratiti natrag.
I to je ok. Zamislite da idete kroz život, napredujete u karijeri, postajete roditelji, a i dalje ne možete prestati razmišljati o osobi s kojom ste već dva desetljeća u vezi? Taj je model bivanja u partnerskom odnosu, vjerujte mi, neodrživ.
No, ponekad se pitamo: Zašto više ne dejtamo? Zašto se ne dodirujemo i ne hihoćemo kao prije? Zašto se ne dopisujemo samo zato da bismo se dopisivali?
Što je bračna dosada?
Sve to jesu one slatke uspomene iz faze zaljubljenosti koje vrlo često, dugogodišnji parove više ne čine. Esther Perel objasnila je kako se događa to da iz faze velike zaljubljenosti dođemo do faze rutine u kojoj nestaje sva romantika.
Na početku alkemija privlačnosti čini partnere međusobno zanimljivima. Upoznaju se, ne znaju gotovo ništa jedno o drugome i postoji određena doza misterioznosti koja je neophodna za održavanje strasti. U nekom trenutku počinju shvaćati da im je stalo. Istog tog trenutka shvaćaju da osobu koja je predmet njihove žudnje ne žele izgubiti i da imaju nešto za izgubiti.
U tom trenutku u partnerskim odnosima počinju se graditi rutine. Sitni, ali sigurni obrasci ponašanja u kojem će partneri ipak osjećati da im je ulog sigurniji i u kojem će osjećati manji rizik. Te rutine mogu biti telefonski pozivi kad su odvojeno, jednako provođenje petka uvečer. Ti obrasci stvaraju sigurnost koja nam je svima potrebna u partnerskom odnosu, ali ona stvara i rutinu, automatizam, smanjenu seksualnu želju i rađa se, kako ju Perel zove, bračna dosada.
A kad nam je u odnosu dosadno, tu nema mjesta za evociranje osjećaja zaljubljenosti, koji leti na krilima zaigranosti, uzbuđenja, novosti i znatiželje.
I kako onda izbjeći tu bračnu dosadu? Kako ponovno evocirati zaljubljenost?
Odgovor na ovo pitanje dala je znanstvenica i antropologinja Helen Fisher dajući kroz svoje istraživanje univerzalne savjete koje bi svaki par mogao činiti da bi probudio osjećaj zaljubljenosti.
Istraživanje se bavilo parovima koji su još uvijek zaljubljeni nakon dugogodišnjeg odnosa. Sudjelovalo je 30 parova koji su bili u dugotrajnim vezama od minimalno 21 godinu, a svi su bili u braku. Fisher je koristila neuroznanstvene metode kao što su MRI (magnetska rezonancija) i EEG (elektroencefalografija) kako bi proučila aktivnost mozga kod ovih parova.
Rezultati istraživanja pokazali su da parovi koji su još uvijek zaljubljeni nakon dugogodišnjeg odnosa imaju povišene razine neurotransmitera poput dopamina i serotonina, koji se povezuju s osjećajima sreće i zadovoljstva. Ovi parovi također su imali smanjenu aktivnost u područjima mozga koja se povezuju s anksioznošću i stresom, što ukazuje na to da se dugotrajna veza može promatrati kao izvor emocionalne sigurnosti. Isto to potvrdili su Marie i John Gottman koji su u svom istraživanju zaključili da parovi koji ostaju u dugotrajnim i sretnim monogamnim odnosima – imaju veću razinu emocionalne stabilnosti.
Što su parovi činili da bi održali zaljubljenost nakon 20 godina veze i po čemu se razlikuju od drugih?
-
Razvili su moždani krug pozitivnih iluzija
Kad je napravila magnetsku rezonancu mozga, parovi koji su svjedočili vlastitoj zaljubljenosti pokazali su posebnu aktivnost u tri moždana sustava. Među njima, posebnu važnost stavila je na ono što ona naziva ‘moždanim sustavom pozitivnih iluzija’.
Moždani sustav pozitivne iluzije (engl. “Positivity bias circuit”) je koncept u neuroznanosti koji se odnosi na mrežu neurona u mozgu koja obrađuje pozitivne informacije i povećava sklonost ka pozitivnom razmišljanju i optimizmu. Ovaj je moždani sustav iznimno važan u dugotrajnim partnerskim odnosima. Nakon što su partneri dugo zajedno, svjesni su i poznaju jedno drugo toliko dobro da poznaju sve zaobljene dijelove, ali i oštre rubove. Oni parovi koji imaju sposobnost prijeći preko lošeg, a zadržati se na onome što im se sviđa i što smatraju pozitivnim i kvalitetnim kod svog partnera – jesu oni koji imaju veće šanse uspjeti.
Ja sam vrlo mlada počela razmišljati o tome kako to da se u jednom trenutku ljudi ludo vole i onda, nakon nekoliko godina, jedino što pokazuju jedno prema drugome jest prijezir i izgledaju kao da ih je netko natjerao da žive skupa. Takvih primjera oko mene bilo je mnogo, a mnogo ih vidim i danas.
Stvar je upravo u moždanom krugu pozitivnih iluzija koji oni nisu razvili. Usmjeravaju se na negativno te ne filtriraju niti jedan pozitivan aspekt svoga partnera. Upravo iz tog razloga, temelj Gotmann metode rada s ljubavnim parovima i jest razvijanje zahvalnosti i divljenja prema voljenoj osobi.
-
Uvode novost u svoj život
Parovi koji zajedno putuju na nova mjesta, upoznaju nove prijatelje, idu na nove zajedničke aktivnosti imaju priliku jedno drugoga vidjeti u novom svjetlu. U tom trenutku shvaćaju da možda ne znaju sve o svojoj voljenoj osobi i stvaraju bliskost. Ipak, mnogi parovi koji su dugo skupa u rutini života prestanu raditi upravo to. Izlagati se novim zajedničkim iskustvima.
-
Dodiruju se
Fizički kontakt ljudskom biću jest nužnost kako bi se osjećalo voljeno, prihvaćeno i dijelom društva. Dodirivanje, držanje za ruke, redoviti seks pokazali su se kao važan faktor koji održava zaljubljenost u istraživanju Helen Fisher, a ona je navela da je i dodirivanje i seks – navika, koju je lako usvojiti i održavati, a odnosu pomaže mnogo.
-
Komuniciraju
Ono što nas odvaja od drugih životinja jest upravo sposobnost međusobne složene i razvedene komunikacije. No, mnogi od nas ne koriste ovu nevjerojatnu sposobnost tako da si olakšaju život, izraze želje, potrebe, osjećaje i stvore povezanost s drugim ljudskim bićima. Parovi koji su naučili komunicirati, parovi koji su se naučili svađati, parovi koji su naučili izražavati zahvalnost, ljubav i divljenje – logično jesu oni koji ostaju skupa.
Dakle, mladoj Izabeli danas mogu s punim uvjerenjem reći da je moguće ostati zaljubljen. Čak i nakon 13 godina veze. Mogu joj i poručiti da će joj zauvijek ljubav ostati prioritet i da će, zajedno sa svojim partnerom, činiti sve što može da održi taj osjećaj živim.
I zaista, dugujem to toj mladoj zanesenoj djevojci, dugujem to i čupavom slatkom rockeru koji je pisao ljubavne balade. Uspomena na to dvoje djece koji su toliko silno voljeli da prepreke nisu postojale žive i dalje u nama i ja ih želim sačuvati zauvijek.
Against all odds, kako kaže izreka na engleskom jeziku.
Tekst: Izabela Pleša
Foto: Marina Vojnović