Neda Vuković razbija tabue. U svojoj kultnoj knjizi “Težina ljepote”, koja se hrabro suočava s poremećajima hranjenja, Neda postavlja nove standarde u razumijevanju i pristupu ovoj temi. Danas, kao majka troje djece i terapeutkinja, ona prenosi svoja iskustva i uvide u ravnotežu između majčinstva i osobnog rasta.
Ovaj put, Neda otvara vrata svoje svakodnevice, pokazujući kako navigira izazovima modernog majčinstva. Priča nam kako majčinstvo mijenja identitet, kako se nosi s krivnjom, i koje taktike primjenjuje da ostane prisutna i snažna, unatoč pritiscima koje nameće suvremeni život. S njom smo razgovarali o realnostima i iluzijama koje prate majke danas, i kako očuvati sebe u svijetu koji od vas stalno traži više.
Smatram da ne možeš istinski biti posvećen i svjestan roditelj ako istovremeno nisi posvećen vlastitom rastu.
Kako majčinstvo mijenja identitet žene?
Svatko je danas razapet. I muškarci i žene. Svi tražimo ravnotežu, ali ta ravnoteža nije fiksna. Smatram da ne možeš istinski biti posvećen i svjestan roditelj ako istovremeno nisi posvećen vlastitom rastu. Možeš zadovoljiti osnovne potrebe djeteta i to je nažalost ono što mnogi smatraju odgojem jer samo ponavljaju model odgoja koji su oni imali.
Tko je uopće ikad imao neku ravnotežu? Kad se dobiju djeca, glorificira se ravnoteža jer želimo da nam djeca riješe probleme. Zapravo, s njima smo u boljoj ravnoteži nego prije.
Što je osoba bila u većem redu prije djece, bit će joj lakše s djecom. Djeca samo pokažu u kojem smo stanju.
Ako si se teško nosio sa životom, ona će te samo suočiti na svakodnevnom nivou s tim kako si zaista i koje sadržaje u sebi imaš jer od njih ne možeš pobjeći ili ih vratiti komu.
Krivnja što nisam stalno tu, mišljenje da ću ih oštetiti ako u svemu nisam prisutna i ako nisam upoznata sa svim njihovim procesima, dolazila je iz moje rane.
Što je vama bio najveći izazov majčinstva?
Najveći izazov bio mi je to što sam jednim dijelom htjela vrijeme samo za sebe, a kad bih ga dobila, ne bi se znala unutar sebe odlijepiti od djece. Krivnja što nisam stalno tu, mišljenje da ću ih oštetiti ako u svemu nisam prisutna i ako nisam upoznata sa svim njihovim procesima dolazila je iz moje rane. Kako sam ja stalno trebala kontakt s njima da bih mogla igrati ulogu dovoljno dobre i prisutne majke, oni su nesvjesno igrali moju igru i stalno su me trebali i iscrpljivali. Kad sam ih pustila i bivala tu, a da stalno ne upadam u njihov svijet, kad sam prestala biti kao kobac iznutra nad njima, oni su se zdravije separirali od mene i manje je bilo „mamakanja“. Znala bih odmah upadati s pitanjima, ako mi se koje dijete zamisli, misleći da mu je nešto, a dijete je zapravo samo bilo u svojem svijetu. Mislila sam da sam se povezala, a zapravo sam ih svezala. Kad sam postala svjesna što radim i koliko se na to trošim, kad sam postala u svemu tome lakša, opuštenija i u manjem grču, sve mi je krenulo biti lakše.
Mislim da su društvene mreže donijele to da se dosta živi za sliku.
Pogledajte ovu objavu na Instagramu.
Kako ostati prisutna u majčinstvu?
Mislim da su društvene mreže donijele to da se dosta živi za sliku. Važno je da smo dobro odjeveni, nasmiješeni, da guramo dobra kolica isfenirane dva dana nakon poroda. Da izgledamo s hrpom te djece dobro kao vodeće influenserice. Nemam ništa protiv toga. Estet sam, želim biti u balansu i volim lijepo. Ono što je pitanje, koliko smo u slici, a koliko smo stvarno s njima. Fotografiramo ih, ali doživljavamo li ih uistinu. Da znamo da nam je zadnji period života, kako bismo ih promatrali, bismo li ih više milovali, divili im se, uživali u tom procesu pokazivanja tim malim bićima?
Praktične stvari koje sam uvela za veću prisutnost jesu sljedeće. Ujutro se budim prije njih. Otuširam se, popijem kavu sama sa sobom i uvijek se odjenem u nešto ugodno i mirisno za dan, stavim minimalno šminke i onda budim ekipu.
Već dulje vrijeme nemam Instagram na mobitelu. Uhvatila sam se da sam dosta reaktivna kad se u nešto udubim i da ne reagiram na njih kako smatram da bi trebalo kad me prekinu u gledanju sadržaja koji vrtim. Prije sam, dok su oni bili mali, često tijekom dana ulazila na Instagram da mi to bude kao odmak od mog monotonog života. Sve su troje bili sa mnom do svoje treće godine i kad ti je svaki dan na sličnu foru, to ti dođe k’o Lalalend za odrasle. U jednom trenutku shvatila sam da je izloženost tim slikama donijela neku frustriranost mjestom i ulogom u kojoj trenutačno jesam. Moja je duša našla najveću svrhu u majčinstvu. Moj je ego smatrao da negdje kasnim i da svi uspijevaju, putuju i naplaćuju svoju genijalnost dok istovremeno ja s tim svim genijalnim u sebi mijenjam pelene. Imam Instagram na laptopu i pogledam ga jedino svjesno nekoliko puta dnevno radi poruka i upita za terapije.
Kad sam s djecom, ja sam uistinu s njima. Usidrena u svojem običnom životu koji se nije puno promijenio; i dalje je to uglavnom kuća – pos’o, pos’o – kuća. Zadaće, logopedija, trčanje iz trgovine s previše vrećica jer je bilo dosta toga na akciji, pedijatrica, nogomet. Svjesno si dajem u komadima dana koji su samo moji – moja punjenja. Kad me preplavi glava, odem prošetati tijelo. Vratim se u njega. Sama čistim glavu na terapiji i peglam rupe da budem autentičnija i u većem integritetu s klijentima. Komu ja mogu davati savjete ako je moj život u kaosu?
Balans se na svakoj osobi različito prikazuje, ali se točno osjeti kad ga osoba ima i kad je u istini s onim što jest i kad su joj misli, djela i riječi u skladu.
Krivnja koja isplivava u roditeljstvu jest krivnja koja inače pliva po sustavu osobe i samo traži način da se ispoljava na određenim područjima života.
Pogledajte ovu objavu na Instagramu.
Kako se nositi s osjećajem krivnje u roditeljstvu
Najprije želim reći: „Žene, niste same!“. Ima nas jako puno. Krivnja koja isplivava u roditeljstvu jest krivnja koja inače pliva po sustavu osobe i samo traži način da se ispoljava na određenim područjima života. Iz kojeg je razloga ona tu i otkud to ide, to je individualno i to je nešto što se riješi na terapiji. Kad ih zaista odradim, kad sam s njima, rekli bi mi terapeuti u dubokom raportu, i kad znam da sam sve odradila punog kapaciteta, a ne da ih odrađujem kao đačku dužnost i mislim se što propuštam od vanjskog uspjeha dok sam s njima, tada nisam u krivnji. Budite uistinu tu kad trebate biti tu. Kad se punite, onda se punite. Vezano za odmak od djece, sjećam se jedne scene kad smo muž i ja otišli sami u Dubrovnik nekoliko dana i došli smo upoznati muža moje kolegice s logoterapije. On je onim par exelance dubrovačkim, pri kraju našeg susreta, izjavio: „Kad mi Mara reče da vi imate troje djece, ja sam očekiv’o ljude koji pričaju i izgledaju k’o da troje djece imaju. Vas dvoje, brate, k’o da djece nemate niti ih planirate imat!“.
Ne stavljam tuđe „hitno“ ispred svojeg „bitnog”
Pogledajte ovu objavu na Instagramu.
Što ste u majčinstvu naučili o sebi?
Majčinstvo je iz mene izvuklo snagu za koju nisam znala da u sebi imam. To ponavljanje istih radnji svaki dan stvorilo mi je jednu vrstu čvrstine i unutarnje konkretnosti koju ne možeš naučiti iz knjiga. Kao da mi je netko ojačao temelje.
Naučilo me prisutnosti jer svaki put kad ja nisam „u sada“ ili kad sam u nekim svojim previranjima, strahovima i filmovima, djeca se ne mogu sa mnom povezati, pa postanu teža za odgoj. Naučilo me preslagivanju prioriteta. Ne stavljam tuđe „hitno“ ispred svojeg „bitnog“. Nemam prostora za tuđe gluposti, „mlaćenja prazne slame“ i slušanja ljudi koji ponavljaju iste obrasce ponašanja, a očekuju drukčije rezultate.
Zaštitnički sam nastrojena prema svojoj energiji. Moj eliksir najprije dobiva moj muž, zatim moja djeca i tek tada određujem kome ću ga dati dalje.
Discipliniranija sam, posloženija i mičem sve što narušava moj kapacitet da budem prisutna i svoja.
Tekst: Martina Kolarić
Foto: Neda Vuković