Kada sam krenula u istraživanje lika i djela Nere Stipičević za ovaj intervju ostala sam potpuno opijena količinom neke posebne energije kojom odiše sve vezano za nju. Nije uobičajeno naići na osobu koja je imala hrabrost povući se u samoću kako bi se pronašla te sam posebno počašćena što sam imala priliku zaviriti u Nerin svijet i predstaviti ga vama dragi čitatelji. Uživajte u razgovoru koji slijedi.
Tijekom posljednjih sedam godina mnogi su se pitali što je s vama. Sada ste se vratili pod novim umjetničkim imenom FreeDA Nera Immortelle pod kojim nam se predstavljate u svoj svojoj autentičnosti. Što za vas znači živjeti autentično?
Biti u miru dok ništa ne radiš, a opet i dok radiš što voliš u okruženju i uvjetima koje voliš. Pod uvjetima da svojom autentičnošću ne ranjavaš svoju okolinu. Trudim se živjeti tako posljednjih godina i uistinu sam se približila samoj sebi. Zrelost donosi godine, ali odnosi toliko tog nepotrebnog tereta koji nas do tog trenutka okreće od nas samih. Biti slobodan izraziti svoje mišljenje na sebi svojstven način, bez straha da će te netko na bilo koji način kazniti, veliki je blagoslov u životu.
Negdje smo pročitali kako ste najviše došli do sebe kada ste se udaljili od drugih. Kako je za vas izgledao cijeli taj proces? Što vas danas najviše inspirira?
Tako je. Tek kada čovjek umakne buci može čuti suptilnije poruke. A ako ih je čuo i ranije, onda se zbog galame vanjskih glasova, pravio da ih ne čuje. U tišini lako čovjek poželi u buku jer je na prvu jasnija. Tišina mi je s godinama postala velika inspiracija. To što mi sve prođe glavom nepresušan je izvor ideja, bilo da se radi o prekrasnim snovima ili tamnim morima.
Mislite li da danas puno ljudi živi nesvjesno ili na autopilotu? Što mislite da propuštaju takvim načinom života?
Mislim da nas je jako puno takvih, međutim to si osvijestim tek kada me na to podsjete oni s kojima sam češće u kontaktu. Kako sam prorijedila svoje privatno društvo u kojem su ostali samo ljudi s kojima razgovaram pogledom, moram priznati i dalje se svaki put iznenadim kada upoznam osobu stariju od mene a koja još spava. Nije lako probuditi se. Malo je neugodno za oči na početku, treba vremena da se priviknu, ali kada se priviknu može se krenuti u neka druga prostranstva. Nažalost nema drugog načina. Mislim da spavanjem jednostavno propuštaju život.
Imate i podcast “La fleur de la Solitude” koji je sve samo ne običan. Možete li našim čitateljima malo dočarati koncept vašeg podcasta?
Svi smo mi zapravo neobični ako služimo svoju autentičnost. Nikada nisam mislila da bih pisala dramu, i to radio dramu, i još k tome podcast. Nisam imala taj cilj, ali kako sam slijedila svoj unutarnji glas, svoju autentičnost rekla bih, nisam imala drugu opciju se nego se baciti u to more i plivati, pa makar potonula. Moj cilj je bio izraziti svoje misli i emocije, upoznati se, usuditi se stvarati na drugačiji način nego do sada, izaći iz komforne zone. Najprije je nastao soundtrack podcasta, a potom se oko njega gradila dramska priča između dvije osviještene žene, jedne umjetnice koja dolazi u Pariz na umjetničku rezidenciju stvarati svoju glazbenu priču i terapeutkinje koja u njezinoj čuje svoju. Svoj podcast predstavljam kao spoj artističkog intervjua, drame i originalnog soundtracka kroz 12 epizoda, a sama ga doživljavam kao osobnu art terapiju koja javnim emitiranjem ima za cilj inspirirati okolinu odnosno pojedince da u nekoj fazi svog života svjesno prigrle samoću kao prostor kreativne samospoznaje i luksuz današnjice kojeg danas svi možemo priuštiti. Do sada je izašlo 9 epizoda, a sada, nakon veće pauze koncem listopada kreće niz od posljednje 3 pa tko nije još stigao, neka krene da uhvati vlak.
Koncertna predstava «CVIT SAMOĆE» prikazuje suočavanje s osobnim strahovima i put ka otkrivanju vlastite autentičnosti. Kakvi su komentari publike i imate li neki koji vas je posebno dirnuo i koji biste izdvojili?
Komentari su uglavnom emotivni i predivni, a najveći kompliment mojoj dugogodišnjoj suradnici Miji Melcher koja je režirala predstavu, i meni je taj što predstava inspirira gledatelje bez obzira na godine te ih vraća na predstavu i po treći put. “Broadway u Zagrebu!” Apsolutna lektira svake žene! Hipnotički, predivni kaos svega što žena jest! Jučer sam nakon dugo vremena izašla i osjetila se ponovno živom. “Glazba, poezija, izvedba i režija Cvita samoće odvest će Vas na kratko i neočekivano intenzivno putovanje vlastitim životom. “Odlazim, ili bolje rečeno, dolazim…” Samo su neki od osvrta koje su i žene i muškarci dijelili s nama.
Imate li neki savjet za one koji su na prekretnici i osjećaju se pomalo izgubljeno i ne znaju u kojem smjeru krenuti sa svojim životom?
Apsolutno! Ako ne znaju otkuda krenuti nek za početak dođu na predstavu Cvit samoće, 6. i 30. 10. u Klub kazališta Komedija, ili poslušaju podcast koji je dostupan besplatno na svim podcast platformama i našoj službenoj stranici www.freedaneraimmortelle.com. Tako će se uvjeriti da nisu sami u svojoj izgubljenosti i tu će već dobiti zeleno svjetlo da je biti izgubljen potpuno normalna faza u čovjekovu životu. A onda sutradan ujutro nek uzmu bilježnicu i papir i krenu pisati svoje dojmove, i lijepe i eventualno manje lijepe. Potom neka krenu raščlanjivati svaku svoju misao i emociju koje se rastvaraju i shvatit će da su krenuli na putovanje nakon kojeg više nema povratka na staro. Tko jednom vidi svjetlo teško će se vratiti u tamu.
Iako se nikad više nije govorilo o mentalnom zdravlju, isto tako nikad nije bilo ni više ljudi koji se suočavaju s depresijom i anksioznosti. Pročitali smo kako smatrate da je razlog i to što se mnogo ljudi ne usuđuje živjeti u skladu sa svojim željama, ali suočavanje s njima je za mnoge zastrašujuće. Koji bi po vama bio najbolji način za to?
Ljudi se ne usuđuju živjeti svoje želje jer su kod svih ljudi drugačije pa jako brzo shvate da će trebati sami napraviti jako puno poteza i koraka koji će ih odvojiti od dosadašnje okoline i situacija, a to znači izlazak iz komforne zone koji nikada nije ugodan. Naše želje i emocije su naši smjerokazi. Po meni, to je jedini ispravan način življenja, slušati sebe. Međutim, krucijalno je moći uvidjeti razliku između želje ega kojima se krpaju bolne rane iz djetinjstva, i duše koja je došla na zemlju realizirati se kroz izazove koje si je sama postavila.
Naš portal se s razlogom zove Slowliving. Vjerujemo kako je sporiji život zapravo svjesniji i sretniji. Ipak, mnogi se žale kako nemaju vremena i kako im dane lete. Kako izgleda vaša svakodnevica?
Ja sam zapravo kao i Vi, slowliving, a ubrzam se kada moram zbog profesionalnog života. Ja sam odabrala slowliving ili je on odabrao mene. I meni brzo idu dani, ali ih danas ja svjesnije živim nego prije. Da mi dan sporo ide, to bi značilo da mi je dosadno jer sam na krivom mjestu, a kako je moj život konstantno ispunjen kreativnim sadržajem, meni je uvijek zanimljivo, bilo da pišem, sviram, pjevam, sređujem stan, kuham ili presađujem biljke. Moje svako jutro počinje meditacijom, molitvom, i journalingom uz kavu. Tu odu moja prva dva sata dana. Sve ostalo je promjenjivo, od vožnje biciklom kad je to moguće do noćne predstave koju igram ja, ili netko drugi, a ja gledam pa do proba u kazalištu ili ručka s dragom osobom.
Vjerujemo kako vam se često postavlja pitanja, ali doista nas zanima kakvi su vam planovi za budućnost?
Veliki. Na meni je da radim sve što mogu da ih realiziram jer me vesele i čine moj život ispunjenim, međutim kako ništa nije pod našom kontrolom, poznajući sebe znam da ću se truditi napraviti sve u mojoj moći i fokusirati na “Putovanje zvano Igra” kako bi to rekao Marko Babić. Sve ostalo prepustit ću strujama koje bolje i od mene znaju što je za mene najbolje.
Moglo bi vas zanimati i: Imate li hrabrosti živjeti svoju autentičnost?
Razgovarala: Anđela Sabranović
Foto: Ana Šesto, Ines Novković