Rečenica “Odgoj bez grđenja može promijeniti svijet” nekima će možda zvučati pretjerano. No, upravo to tvrdi Nicola Schmidt, autorica knjiga o roditeljstvu, a inače politologinja, novinarka i predavačica. I ne brinite, dat će vam argumentirane i vrlo logične primjere za to.
Grđenje djeteta, odnosno odgoj uz grđenje, nije dobra opcija. Razlog je vrlo jednostavan – zato što ne funkcionira. Nicola Schmidt sama kaže da je njezin posao „javno reći da je u redu biti ljubazan prema djeci“. Nije li to tako logično?
Autorica je 10 knjiga o roditeljstvu, koje su prevedene na sedam jezika, redovito drži predavanja, ima svoj podcast, daje intervjue, vodi obiteljske kampove u divljini… Svoje slušatelje očara jednostavnošću kojom govori o temama koje se brojnim roditeljima čine vrlo kompliciranima. Upravo je zato i gostovala na nedavnoj konferenciji u organizaciji Udruge Roda.
Razgovarali smo s njom i pogledali stvari iz neke sasvim nove perspektive, a nadamo se da će ovaj intervju i na vas imati isti učinak.
Put do knjiga
Vrlo ste svestrana žena, a Vaši su interesi na prvi pogled nespojivi. Najprije ste završili politologiju, a zatim ste u nekom trenutku počeli pisati knjige o odgoju djece. Kako to?
Oduvijek me zanimao čovjek i kako to ljudi žive zajedno, kako funkcioniraju zajedno. Možete, na primjer, staviti 300 ljudi u Boing 757, ali ne možete isto napraviti s čimpanzama. Čimpanze će se poubijati. Pa me počelo zanimati po čemu se to ljudi drukčije ponašaju. Nakon političkih znanosti ušla sam u svijet novinarstva. A onda sam rodila. I sve se promijenilo.
Sin se rodio malo ranije nego smo očekivali i nisam bila spremna. Svi su mi govorili „Moraš raditi ovako, moraš onako“ i – nije palilo. S njim nije palilo. I onda sam krenula prema svom osjećaju. Stalno sam ga nosila, dojila sam ga kad je bio gladan, spavao je s nama, nije htio u kolica, pa sam ga nosila… I svi su govorili „Pa on je jako sretna beba! Ali ti sve krivo radiš! Kako?!“
Onda sam malo istraživala tko je u krivu – dijete ili društvo. Pa sam shvatila da su dijete i znanost na istoj strani, ali društvo to nije znalo. I tako sam odlučila napisati knjigu o tom.
Sin je bio vrlo zahtjevna beba, zahtjevan toddler, ali sad ima 14 i divan je. Ima sestru od 11. Divno je dijete, voli školu, voli učiti. Možda me još svašta čeka, jer sam sve krivo radila (smijeh). Rekli su mi da nikad neće spavati sam, nikad neće hodati, nikad neće prestati plakati. I znate što – spava već godinama u svojoj sobi, hoda savršeno dobro i prestao je plakati. Danas on dolazi meni i kaže „Mama, pod stresom si, smiri se, ajde da dišemo zajedno.“
Prije 20, 30 godina bi takvo dijete prozvali zločestim. No, danas znamo drukčije… barem većinom.
Da! Djeca su u razdoblju nevjerojatnog razvoja i rasta mozga i ako imate mozak koji se tako brzo razvija, učite brzo, ali vaš mozak ne može dobro reagirati kad dođe do stresa. I zato oni plaču i cendraju. Jednostavno im mozak treba biti otvoren za učenje svega, ali onda ako imaš puno neurona koji su povezani, onda impuls stresa ima puno puteva kamo može otići. Dakle, ne možete imati tortu i pojesti je. Čim se razvoj uspori, ponašanje se popravi. Obično je tako (smijeh).
Odgoj i granice
Napisali ste knjigu o grđenju djece, odnosno o tome kako to – nije u redu. No, gdje ćemo postaviti granice? Je li ikad, ipak, vrijeme za grđenje?
Moramo to razdvojiti. Granice postavljamo, naravno! Kažemo: „Ne, ne možeš pojesti više torte“, „Ne, nećeš tući sestru“. Ali ih ne grdimo. Ne kažemo: „Želiš još torte?! Ti si pohlepno dijete!“ ili „Udario si sestru?! Ti si zločest! Idi u sobu i ne želim te više vidjeti!“ To ne radimo. Što znači grđenje? Znači da discipliniram dijete, ali uz pomoć pritiska, agresije i tako što će se ono osjećati maleno, loše, da se srami. To je grđenje. A zašto to ne radimo? Želimo da dijete nauči dobro ponašanje. Ako ga grdim, dijelovi mozga koji su mu potrebni za učenje novog ponašanja – se isključe. Dakle, to je vrlo glupo! To je kao da pokušavate upaliti auto, bez okretanja ključa!
Dakle, ja kažem da ih ne grdimo jer smo lijeni roditelji, jer želimo da sve bude učinkovito, govorimo „hvala“ tako da oni to nauče i onda ih ne moramo grditi. I to je bolje i za nas, jer obično nakon grđenja ili čak udarca se i mi osjećamo loše – znamo da to nije dobra ideja.
No, s druge strane, imamo moderno roditeljstvo, koje je vrlo ležerno, kod kojeg je dijete u središtu, na prvom mjestu. Kad to postane previše i neučinkovito?
Djeca su sposobna, ali nisu iskusna. Oni znaju što žele, znaju što vole, ali ne znaju što im treba. A budimo iskreni, i vi i ja smo isti. Ja želim čokoladu, ali trebam hranu. Želim kavu, ali trebam san. Želim Netflix, ali trebam prijatelja! Ni mi nekad ne znamo što nam točno treba. Djeci trebamo dati ono što im treba, a ne ono što žele. Dva su područja u kojima želite postaviti granice – zdravlje i sigurnost. O zdravlju ja odlučujem, jer sam iskusna. O sigurnosti ja odlučujem jer ja snosim posljedice. Dakle, o tom se ne raspravlja – vezat ćemo se u autu, oprat ćeš zube.
Dijete možemo pitati za mišljenje, ali samo ako je „ne“ opcija. Nekad kažemo „Hoćemo ići kući sada?“ i dijete kaže „Ne“. Na kraju se pitate zašto ste uopće pitali! Ako želite ići kući, kažete „Idemo kući“. Ili, na primjer, „Mama sad ide na wc, u redu?“ – nije li to ludo?! Morate na wc i idete na wc. Moramo komunicirati učinkovitije, izravno.
Naravno da će dijete biti na prvom mjestu kad je beba, jer bebine potrebe moraju biti zadovoljene odmah. Ali toddler može čekati. Dakle, možemo reći „Dobit ćeš keks čim podojim sestru“. Moramo prijeći taj put od potrebe da nam se odmah zadovolji potreba, do tolerancije frustracije. I to ide polako, od druge godine do šeste. Važno je shvatiti da ne možemo toddlera tretirati kao bebu, da mu odmah zadovoljimo potrebe. Ali ne možemo ih tretirati niti kao odrasle: „Odrastao si, možeš čekati pola sata, dobit ćeš čokoladu kad završim sa sastankom“. To neće funkcionirati. I to je teško razdoblje za roditelje.
I tada roditelji počnu grditi djecu. Pomisle kako mogu hodati, pričati, pa zašto onda sad tuku sestru, zašto ne žele čekati. U razdoblju do treće godine oni su u fazi koji volim nazvati faza čimpanze, mozak im je kao u čimpanze. Pa ako imate čimpanzu doma, nećete ju grditi, nego učiti.
Roditelji griješe, zar ne?
Dobro, moderno roditeljstvo može sasvim dobro funkcionirati, shvatili smo, ako se poštuju određena pravila. No, ako ode „ukrivo“, kako to kasnije utječe na dijete u školi?
Djeca moraju naučiti društvena pravila. Ako ih ne nauče na vrijeme, nego dođu do sedme, osme, devete godine a da ne znaju ta pravila, tad je teško naučiti. Roditelji danas često pokušavaju izbjeći konflikt s djetetom. I onda kažu „Ja prakticiram moderno roditeljstvo, ja trebam povezujuće roditeljstvo“. No, konflikt je dio svijeta. I ja mogu zavezati dijete u sjedalici ako moram. Ali tu dolazimo do razlike u pristupu.
Možemo reći „Dobro, znam da ne želiš to, razumijem, ali vozimo sestru doktoru, u autu si i moramo se zavezati, pa ću te sad zavezati. Zakopčat ću pojas, a ti ćeš ostati tu sjediti. Možeš biti ljut, to je u redu, ali ćeš ostati sjediti.“ ili možemo reći „Ne vidiš da moramo voditi sestru doktoru?! Ti si takvo egoistično dijete! Kako se to ponašaš?! Ako ne prestaneš, ja ću…“ Pristup čini ogromnu razliku. Čin je isti – vezanje pojasa.
Većina roditelja, čini mi se, pokušava ne napraviti isto što su radili njihovi roditelji. Ali – ne znaju drukčije. Pa onda dignu ruke od svega i ne naprave ništa, smatraju da ne mogu ništa napraviti. Da, možete! Vi ste roditelj. Ali učinite to blago. „Dušo, moramo prijeći cestu, dat ćeš mi ruku. Napravit ćemo to zajedno, ali ako mi ne daš ruku, nećemo prijeći cestu.“
Možda je teško reći, ali koje bi bile tri stvari ili tri područja u kojima roditelji najviše griješe?
Zapravo je vrlo lako reći. Uvijek radimo najviše grešaka u onim područjima u kojima imamo najmanje kontrole. A to su: hrana, spavanje, skidanje pelena. Ne možete prisiliti dijete da jede, ne možete ga prisiliti da spava, ne možete ga prisiliti da ostane čisto kad maknete pelenu. Tu radimo najviše grešaka. Kad smo zbunjeni kao roditelji, koristimo najviše sile i gubimo kontrolu.
Često čujemo kako se govori „To nije bilo tako kad sam ja bio dijete! Mi smo slušali roditelje!“ Možemo li uopće usporediti roditeljstvo prije 30 godina i danas?
Mislim da ne bismo trebali uspoređivati. Svijet je bio drukčiji i potrebe svijeta su bile drukčije. Kad mi to kažu ja često znam reći roditeljima: „To je zanimljivo, ispričaj mi svoju priču. Kako si se ti osjećao kad si bio dijete? Kako si želio da se roditelji ponašaju? Kako je to utjecalo na tvoj život danas?“ Nekad čujemo naše roditelje kako kažu „To je ludo, ja to nisam tako radio kad si ti bila dijete!“ A onda ih pitam: „Čega se bojiš? Što bi se moglo dogoditi ako tako postupim?“ I onda kažem „Hvala, to je zanimljivo, pokušat ću to uzeti u obzir.“ I to je to. Nema svađe, samo zanimanje i tad se sve lakše rješava. Usporedbe dovode do svađe i zato ne treba uspoređivati.
Nekad čujemo kako „to nije bilo loše za njih, zašto bi bilo loše za njihove unuke?!“ A stvar je u tome da – je, bilo je loše za njih. Oni su povrijeđeni, ali ako im kažete to u lice, oni neće priznati to, nego će odgovor biti napad. Ja im jednostavno kažem da je bio drukčiji svijet. I znate što, ako pažljivo pričate s tim ljudima, oni shvate i priznaju da su povrijeđeni, da ih je boljelo. I onda ih zagrlim…
Neki novi klinci
Koje su najveće prednosti modernog roditeljstva?
Lako je! Izbjegavamo puno negativnih posljedica koje bi kasnije nas i društvo koštale puno posla. Dobar porođaj može spriječiti brojne posjete pedijatru kasnije, kao i dobro dojenje. Dobro roditeljstvo može spriječiti brojne probleme u školi kasnije i, na kraju, mogu rezultirati ljudima koji nam trebaju da se suoče s globalnim izazovima. I ne moraju ići na terapiju da bi to uspjeli! Moja djeca imaju toliko manje problema na kojima treba raditi, nego ja. A moja mama je bila anđeo! Ali svejedno, toliko je tog što me mučilo.
Moj 14-godišnji sin nije nimalo sličan meni kad sam bila u toj dobi. On je sretan, opušten, ima prištiće i to je to. Ja sam bila tako depresivna u toj dobi! Dakle, izbjegavamo mnoge probleme, kao društvo i kao roditelji.
Zašto onda, ipak, imamo toliko problema s mladima danas?
Radimo krivo! Ali radimo krivo kao društvo, ne kao roditelji. Jer roditelji ne mogu popraviti sve što društvo radi krivo. Mladi ljudi nemaju perspektive, nemaju svrhu, nitko im ne kaže „trebamo vas, trebamo vas svaki dan“. Ne, kažu im da moraju funkcionirati. I to je to. Oni trebaju da ih netko treba, žele biti korisni, a mi im to ne omogućavamo kao društvo.
Mi kao roditelji možemo staviti „flaster utjehe“ na to, raditi najbolje što možemo, ali društvo se mora promijeniti ako se želimo boriti protiv problema mladih.
Jesmo li na dobrom putu?
Jesmo! Ako pogledate statistike, vidjet ćete da svijet postaje sve bolji u posljednjih 50 godina. Imamo manje nasilja na ulici, imamo manje dojenačkih smrti, imamo manju stopu mrtvorođenih, imamo više stope pismenih ljudi, djevojaka koje idu u školu… Nekad nam se čini da ništa ne ide na bolje, ali ide! Nije savršeno, ali na dobrom smo putu.
Povratak prirodi
Naziv konferencije na kojoj ste govorili je bio „Podrška roditeljstvu“. Tko je taj tko bi trebao pružati podršku roditeljima od početka?
Svi! Susjedi, obitelj, svi. U mom selu ja se trudim uvijek pomoći svima. Barem tako da im ponesem stvari iz trgovine. Ali naravno da bi to trebale biti na prvom mjestu institucije, profesionalne osobe – primalje, medicinsko osoblje općenito, terapeuti… Mnogi često daju zastarjele savjete, a to je loše. Trebaju nam novi podatci! Vlast treba navesti profesionalno osoblje da se dodatno obrazuje, da budu u toku. Pogledajte Novi Zeland – oni imaju princip da gotovo svake godine dobiju nove smjernice. Kažu „Ovo je novo, dosad smo učili ovako, ali sad ćemo ovako“.
Zato je važno odgajati dobre ljude, jer će oni jednog dana doći na takve položaje i provoditi politiku. Djeca potpuno drukčije doživljavaju svijet i to trebamo sačuvati.
U Njemačkoj ljeti vodite obiteljske kampove u prirodi, u divljini. Kako to funkcionira?
Uvijek se vodim onom mišlju kako je potrebno selo da se odgoji dijete. Moramo biti zajedno, moramo si pomagati. No to je vrlo teoretski koncept. Ja sam odlučila organizirati te ljetne kampove na kojima mi stvorimo – selo. Živimo u šatorima, spavamo vani tjedan dana, povežemo se s prirodom i razgovaramo o svim temama roditeljstva koja nam padnu na pamet. I tih tjedan dana se svi zajedno brinemo za djecu. Nevjerojatno je kako problemi koje ljudi imaju s djecom – nestaju. I to samo zato što smo u grupi, što smo zajedno u svemu. Tvoje dijete ne voli prati zube? Nema problema, ja ću to s njim odraditi! I onda im to bude zabavno sa mnom, na primjer. Svi potječemo iz šume, pa hajde da naučimo tražiti tragove životinja, hajdemo skupljati biljke, tražiti jestive biljke, naći koje će nam drvo dati plodove. Tako jasnije shvatimo što znači biti čovjek, biti obitelj u grupi. Radim to već desetu godinu i sve je više onih koji žele, ove je godine u 28 minuta bilo trostruko više prijava nego što možemo prihvatiti.
Djeca na ovaj način nauče sve, ali baš sve. I to kroz igru, kroz kontakt s drugima i kroz zabavu. Sjajno je! Roditelji se uistinu iznenade kako djeca reagiraju.
No, djeca su, ipak, više u gradovima. Kako to nadoknaditi u gradovima?
Više je prirode nego što nam se čini. Vani je drveće, ptice lete, ako okrenete kamen, naći ćete mrave, ako pada kiša, bit će glista. Možemo spašavati gliste kad pada kiša! Možemo pratiti ptice i raspravljati o tome kamo idu, što jedu. U gradu ima više života nego što mislimo! Ima jestivog bilja u gradovima, ljudi hodaju po hrani, a ni ne znaju!
Ipak, realno, znamo koliko i kako roditelji rade i koliko su pod stresom…
Istina. Ali ono što kažem roditeljima koji dođu meni je, kao prvo, ako ste, oprostite na izrazu, na wc-u – ostavite taj telefon. Ne treba nam Twitter na wc-u. Na wc-u se opustite. Dišite! Ako na poslu čekate vodu za kavu da zakuha – dišite! Moramo naučiti naći kratke trenutke kad se opuštamo i dišemo. Da bismo imali energije. Bilo kad to možemo raditi. Uvijek imamo male, kratke trenutke kad se možemo opustiti. A to ne radimo s mobitelom u rukama!
Zadatke koje moramo obaviti – možemo obaviti s djecom. Trajat će dvostruko duže i bit će dvostruko manje čisto, uredno, ali će biti zabavno! Moramo naučiti raditi stvari zajedno, tražiti manje savršenstva. Jer ne moramo biti savršeni. Ja uvijek kažem da ne moram savršeno izgledati, ne moram biti mršava, ne moram se baviti sportom. Odgajam dvoje djece. Moram ih nahraniti, oprati, spremiti na spavanje. Ako to napravim, dobro je.
Koji je najbolji, univerzalni savjet koji biste dali svakom roditelju?
Dišite! Samo dišite! Kad smo pod stresom dogodi se da udahnemo i ostanemo tako. Ne izdahnemo do kraja. I tako smo pod još većim stresom. Roditeljima dam domaću zadaću da – dišu kad prestanu disati. Iznenade se koliko se to puta u danu dogodi.
Nego, na kraju, recite nam – držite li se uvijek svojih smjernica?
Nikako! Nikako! Ne mogu, ne želim i neću biti stopostotno pedagoški koristan roditelj! Ima trenutaka kad kažem „Djeco, ovo je previše za mene, ja sam gotova.“ Na primjer, nisam noćni tip, pa im uvijek kažem „Nakon 20.30 nisam više mama. Ja sam umorna zvijer i ne želite se boriti sa mnom. Spremite se za krevet!“
Važno je ići malim koracima. Zeznut dan nije zeznut život. Počnemo ponovno idućeg dana. Kod nas se često zna dogoditi, znate one subote ujutro kad je 10 sati i pomislite kako je taj dan već tad uništen… Mi se u takvim trenutcima dogovorimo da ćemo ponovno početi dan. Restartati dan! Zagrlimo se, kažemo se si koliko se volimo i onda ide „1, 2, 3, restartamo dan!“ I to je toliko opuštajuće! Nisam savršena. Nadam se da se ne trudim biti. Jer ne bih dobro radila ovaj posao…
Razgovarala: Nataša Krstičević
Foto: Privatni album