“Što radiš rukama?” upita ga ona. Glas joj je bio nejasan, ali privlačan: naglasci meki i promišljeni, topli i treperavi. “Sigurno radiš nešto jako lijepo – slikaš? Sviraš? Što radiš rukama, Arthure?”
On joj se srdačno nasmiješi. Osjeti kako se moć uspinje u njemu. “Ništa”, reče. “Ja sam parazit.”
“Sigurna sam da to lijepo radiš”, nastavi ona, kao da nije ništa rekao. “Rukama kao što su tvoje sigurno to lijepo radiš.” No, ono u što nam Arthur Maxley, protagonist romana Ništa osim noći autora Johna Williamsa, u prijevodu Patricije Horvat i izdanju Frakture, daje uvid tijekom jednog dana svojeg literarnog života oslikava portret mnogo kompleksniji od njegova simplificiranog odgovora na pitanje neznanke u jednom noćnom klubu.
Ako ste već čitali neki od romana Johna Williamsa – Stoner, August, Krvnikov Prijelaz – onda ste upoznati s njegovim filigranskim i lucidnim pristupom ljudskim stanjima. Za mene je čitanje Stonera bilo iznimno iskustvo. Još uvijek uz njega vezujem osjećaj zadivljenosti pred iznimnim stilom pisanja o naizgled neiznimnom, a zapravo nadahnutom, hrabrom i ispunjenom životu. Stoga me posebno motiviralo čitanje psihološkog noira Ništa osim noći, koji je Williams napisao u Burmi, gdje se tijekom Drugog svjetskog rata oporavljao od ranjavanja, jer su me zanimali autorovi spisateljski počeci te može li se u njima detektirati ono što će kasnije dobiti epitet remek-djela. Od prvih je rečenica više nego očito da je riječ o velikom talentu, ali i, kako nam govore njegovi biografski podaci, “iznimno metodičnom piscu, koji je mukotrpno pisao i veoma pomno skicirao”. Rezultat toga minuciozno je portretirano psihološko-emocionalno stanje mladića koji na nevelike 134 stranice romana ustrajno provodi svoj eskapizam, pritom nas ni u jednom trenutku ne umarajući, dapače, uspijeva i u pripovijedanju i dijalozima održati suptilnu napetost.
Kao što sam ranije spomenula, Arthur Maxley kompleksniji je od autoodrednice “parazit”. On je “umnožak sve svoje potisnute ljubavi, mržnje i sažaljenja, sveg straha i užasa, zadovoljstva, dosade, revnosti, tjeskobe, strasti, svega…” I taj umnožak buja u njemu pri njegovu “bijegu iz velike zbunjenosti u manju”. U nemogućnosti da boravi u “monotoniji neprožetoj mislima”, zarobljen je u “labirintu bez jasne strukture i značenja”, u “danu koji je jedno veliko iskušenje”. Tumaranjem se želi udaljiti od mračne obiteljske traume, koja ga neprestano sustiže, zbog koje mu je zauvijek narušen odnos s ocem, a uspomena na majku prijeti doživotnom boli. Ono što traumu usložnjava jest i svijest da će “sumanuto, ludo lice njegove majke postati nezaobilazan dio njega i njegova sjećanja”, pa čak i onih divnih trenutaka provedenih s njom, kada se život činio kao “jednostavan, savršen slijed zlaćanih dana”. I taj njegov unutarnji noir generira onaj vanjski mrak te svaki pokušaj da se ta dubinska otuđenost nadiđe, makar i u kratkotrajnom zbližavanju s privlačnom neznankom ili u naznaci suosjećanja s očevim sjećanjima i osjećajima, čini “katastrofalno neuspješnim”.
Arthurov eskapizam odvodi ga tamo gdje ne preostaje ništa osim noći. Svjedoci smo “čudne bitke u kojoj čovjek ne može prouzročiti čak ni vlastiti poraz”, ali zbog Williamsovih nam je izbrušenih rečenica drago da smo u nju upleteni. Svaka je riječ promišljena i na mjestu na kojem mora biti, prijelazi između Maxleyjevih sjećanja i sadašnjosti u kojoj pripovijeda izvedeni su promišljenom gradacijom, a dijalozi održavani na onoj privlačnoj granici između izgovorenog i neizrečenog.
Analiza pak protagonistova emotivnog grafikona izvedena je toliko majstorski da Arthura Maxleyja čini u potpunosti opipljivim likom, a činjenicu da imamo jedino sami sebe neporecivo istinitom. Možda je nakon svega navedenog suvišno nadodati da se upustiti u noć rijetko kad činilo toliko privlačnim.
Tekst i foto: Maja Janković, profesorica hrvatskog i češkog jezika i književnosti, te pasionirana čitateljica koja na Facebooku ima svoj kutak – Majin izbor