Vjerujemo da ste čuli za (po mnogima) najpopularnijeg hrvatskog liječnika Natka Becka, tako da ga nećemo posebno predstavljati.
On sa svojom suprugom Tajanom, stoji iza Back Together Summita koji na jednom mjestu okuplja neke od najvećih stručnjaka hrvatskog zdravstva. Uskoro nas očekuje drugi po redu summit pa smo tim povodom razgovarali s Natkom.
Dragi naši uživajte u razgovoru koji slijedi.
Danas smo svi skloni na prve simptome bilo koje bolesti, dijagnozu pokušati pronaći naravno na Google-u. Nažalost, poslije gotovo svakog pretraživanja nastupi panika. Kako pronaći balans između zdrave želje za informiranjem o zdravlju i paničnog pretraživanja?
Prvenstveno treba učiti kako pronaći pravu informaciju, a onda što s tom informacijom možemo napraviti. Zbog toga mi je drago da postoje alternative običnim tražilicama. Panika nastaje zbog nedovoljno znanja o tome kako funkcionira tražilica i naših emocija. Tu onda dolazi do rezultata koji rijetko odgovaraju stvarnosti, a više su suma strahova svih ljudi koji su tražili sličan ili isti pojam. Naprosto se radi o temeljnoj edukaciji, koju danas moramo djeci u školi predstaviti na pravi način, tako da znaju doći do pravih informacija.
Pogledajte ovu objavu na Instagramu.
Možete li našim čitateljima preporučiti pouzdane stranice za informiranje o određenim zdravstvenim stanjima?
Oduševljen sam HEMED.hr stranicom. Ovdje su Hrvatska Liječnička Komora i IFI (inovativna farmaceutska inicijativa) u suradnji s preko 300 liječnika prevodili sjajne udžbenike na hrvatski tako da su informacije o gotovo svakoj bolesti dostupne svima. To je sjajan projekt i nadam se da će ljudi koristiti taj iznimno vrijedan alat. Također malo ljudi zna da znanstvene radove možemo pretraživati u google/scholar tražilici, gdje su nam dostupni znanstveni radovi na čitanje, a ako nisu, tu je sci-hub. Cochrane pak je institucija koja nam potvrdi ono što znanost izbaci u brojnim meta-analizama i njih valja pratiti, jer maknu onaj šum koji često smeta kad ljudi čitaju pojedine znanstvene radove, koje možda ne razumiju dovoljno. Ovih par alata je već dovoljno da čovjek manevrira kroz svijet znanja.
Svi znamo da liječnici ponekad nažalost moraju pacijentu i obitelji priopćiti ozbiljne dijagnoze. Za to je važna empatija, ali uz dobre komunikacijske vještine. Koliko liječnici u Hrvatskoj rade na svojim komunikacijskim vještinama?
To ostaje na pojedincu da razradi. Iako imamo kolegije koji se bave komunikacijom, to je nešto što usvajamo od svojih uzora koje susrećemo na fakultetu i u radu. Neki od nas imaju prirodno izraženije tu vještinu, neki manje, ali to ih ne čini lošijim liječnicima. Nekad je teško razumjeti posao kojim se bavimo. Dolazimo na posao sa svojim problemima, stresom, i svim ostalim što život nosi i sigurno da ne uspijevamo biti profesionalni u svakom trenutku i sa svakim, iako bi trebali, ali ljudi smo. Komunikacija je dvosmjerna, tako da ne možemo gledati samo jednu stranu. Bolesnik također sudjeluje u istoj, no liječnik ima obavezu biti maksimalno profesionalan. Za mene to predstavlja izazov da sa svakim budem na vrhuncu profesionalnosti i to me kroz godine gradi, ali ja u mom poslu jednog bolesnika gledam 10 do 40 minuta maksimalno, i rijetko se vraćaju, dok recimo kolege fizijatri gledaju iste ljude s istim problemima na tjednoj bazi i osjećaju njihovu frustraciju, jad i nekad bijes s bolnim stanjima koje trpe. Nije isto u mojim i njihovim cipelama…tj. klompama.
Pogledajte ovu objavu na Instagramu.
Koliko je izazovno postaviti pravu granicu u komunikaciji s pacijentima? Naravno da je dobro biti pristupačan, ali potiče li to pacijente na konstantna javljanja i van radnog vremena?
Ne vidim to kao izazov. Ovisi sve o ljudima i situaciji. Za većinu liječnika je radno vrijeme samo neki okvir propisan zakonom, kojeg se ionako ni poslodavci ne pridržavaju, pa tako nosimo posao sa sobom čitavo vrijeme, ovako ili onako. Siguran sam da svakog liječnika gotovo svaki dan bar jedan poziv van radnog vremena vrati u radno stanje. To je naš poziv. Iako ga je zdravo ograničiti vremenski, to je često iluzija.
Što očekujete od ovogodišnjeg Back Together summita i koji su to pregledi koje će građani moći obaviti tijekom trajanja summita?
Očekujem da se još više ljudi priključi i gleda panele, uživa u prijenosu znanja i upozna prave znalce. To nisu ni neka tvrda očekivanja, više nada da će summit rasti i razvijati se. Tako ove godine imamo u subotu jutro i podne (17.9.) druženja na Europskom trgu. Partneri su nam Grad Zagreb i Nastavni zavod za javno zdravstvo “Dr. Andrija Štampar”. Organizirali smo mobilnu mamografiju, EKG, razna antropometrijska mjerenja, razna savjetovališta, a ja ću se ubaciti i pregledavati štitnjače ultrazvukom.
Pogledajte ovu objavu na Instagramu.
Jedna od tema summita je i “burnout”, pojava o kojoj se posljednjih godina sve više govori. Mislite li da su ljudi poslije pandemije postali svjesniji koliko stresan posao utječe na sve aspekte našeg bića?
Smatram da već dosta dugo, ovisno o profesijama, živimo vrlo stresne živote. Pogotovo život u većim gradovima, karijera, obitelj… Svega se tu skupi. Recimo divim se svim mojim kolegama koji su intervencijski radiolozi, žive čitavo vrijeme uz poslovni mobitel, svaki čas ih netko zove da dođu nekome spasiti život. I tako čitavo vrijeme s gomilom prekovremenih radnih sati, dežurstava itd. To je maksimalni stres. Njih navodim samo kao primjer, ali mnogi ljudi imaju vrlo stresna zanimanja ili je okruženje takvo. Također su jako važni i odnosi kod kuće, ekonomska stabilnost itd. Čini mi se da se malo uvukao duh burnouta u poduzetništvo s tim parolama #nemapredaje #samojako #spavatcukadumrem. Treba se posvetiti i sebi. Korporacije, firme i šefovi moraju paziti na svoje ljude, kako bi zadržali kvalitetu i uostalom zaposlenike. Čovjek mora biti na prvom mjestu, a ne profit.
Nekad su se ljudi već poslije 50-tih osjećali pomalo staro, ali danas mnogi i u znatno kasnijim godinama žive punim plućima.
Što je po vama ključno za dugovječnost i aktivan život i u poznijim godinama?
Vrhunsko pitanje, toliko kompleksno u svojoj jednostavnosti. Odgovor svi već znaju. Ako gledamo pojedinca, onda je to svakako sveto trojstvo fizičke aktivnosti, zdrave prehrane i dobrog sna. Malo ljudi uspije ispoštovati ta tri faktora. Uz ta tri svakako bi nadodao da se kao ljudi umrežimo s ljudima koji su dobri za nas, koje volimo, a ne da dozvolimo da nas neki vampiri sišu ili ugnjetavaju. To su osobne odgovornosti. S druge strane smatram da je najveća težina i na sustavu da stvori zdraviji život. Socio-ekonomsko stanje naroda i te kako utječe na zdravlje. Industrija sluša, pa se tako promjene vide u prehrambenoj industriji recimo, koja izbacuje sve više “zdravijih” finih proizvoda. Promjene se vide i u radu od doma, kojeg nam je pandemija uvela. Mnogim ljudima to paše, mentalno su bolje. Možda budu i fizički aktivniji… Ipak to treba poticati. Trebamo poticati zdravlje.
Pogledajte ovu objavu na Instagramu.
Mentalno zdravlje je tema koja će na summitu biti posebno obrađena. Mislite li da je pandemija polako, ali sigurno počela skidati toliko dugo prisutnu stigmu koja je bila vezana uz bilo kakve mentalne tegobe?
Volio bih da je tako, ali mislim da su to samo blefovi. Razne strane koriste riječi u svrhu svoje propagande, pa se tako i “mentalno zdravlje” nabacuje u medijskom prostoru često samo radi apstraktnog argumenta, jer svi kimamo glavom kad kažemo da je stanje loše za mentalno zdravlje. I dalje živimo u okruženju gdje ljudi skrivaju da idu kod psihijatra, gdje je sramota ako imaš neku od dijagnoza iz “F skupine”, gdje nemamo dovoljno dječjih psihijatara, gdje te u javnosti vrijeđaju i napadaju ako imaš dijagnozu depresije recimo, jer onda si lud i tvoje riječi nemaju težinu itd… Mogao bih do prekosutra nabrajati zašto je stigma i dalje tu.
Koje su to bolesti današnjice s kojima se sve više susreću i mladi ljudi zbog izazovne i često ubrzane svakodnevice?
Upravo je mentalno zdravlje mladih ključ naše budućnosti. Oboljenja psihe već dugo gledamo kao breme budućnosti, pandemija i ratovi, stresovi, ekrani, loš san, loša hrana, malo aktivnosti samo doprinose tome. Da ne govorim o pritiscima upisa škola, ocjena, roditelja i svega s čim se nose mladi ljudi. Svakako mislim da treba maknuti pritisak s mlade populacije, najviše zbog toga što im ne poklanjamo jednaku količinu pažnje, novaca kao odraslima, a pate jednako, ako ne i više. Trebamo više paziti na mlade u svakom društvenom segmentu i dati im ljubavi, znanja, prostora i vremena sa što manje pritiska.
Kako mislite da moderna tehnologija utječe na naše zdravlje, ali i na zdravlje onih najmlađih? Činjenica je da mi kao djeca nismo ni vidjeli mobitele, a djeca danas sate provode na tim spravicama. Mislite li da će se posljedice tek u budućnosti vidjeti?
Sve ostavlja svoje tragove. Posljedice ne možemo sagledavati u sadašnjosti. Što se sve može dogoditi to ćemo vidjeti. Važno je za sve nas da imamo odmak od tih napravica, da ne utažujemo svoju žeđ nagradama u lajkovima. Mene hvata jeza od mrtve djece zbog nekih ludih izazova. Tko zna što je veći problem, sama naprava i korištenje ili sadržaj koji se konzumira? Mjera je ključ svega, kao i pravilno korištenje.
Vidjeli smo da je jedan od panelista profesor Dejan Nemčić koji je dobio nagradu za učitelja godine zbog svog jedinstvenog pristupa. Vi Natko ste također dobili nagradu komunikatora godine također zbog pristupa. Školstvo i zdravstvo su temelj našeg društva i činjenica je da nam treba više ljudi poput Vas i Dejana. Jeste li optimistični kada su u pitanju nove generacije liječnika?
Ja sam navijao za Dejana da osvoji nagradu komunikatora koju sam ja osvojio. Zaista mislim da se radi o čovjeku koji svojim primjerom pokazuje kako se lijepo može raditi svoj posao i na nekom drugom nivou. On mi je jedan od uzora i veliki motivator. Kad mi je teško pogledam gdje je on pa nastavim dalje. Sjajan čovjek. Zagovaram da uložimo sve što god možemo u školstvo, jer od tuda će doći naše buduće vođe, stručnjaci, političari i svi ostali nosioci društva. Optimizam je samo neka forma, stvarna realnost je ta koja će pokazati što se i kako događa. Uvijek vjerujem da nove generacije MORAJU biti bolje od prošlih. Kako u školstvu, tako i u zdravstvu. Inače čemu sve ako proizvodimo lošije ljudi nego što smo mi. To je neodrživo. Naša budućnost je sad u vrtiću ili kreće u školu. Upravo je manjak empatije za djecu naše djece jedan od problema našeg društva. Čini nam se sve daleko, ali jako je to blizu kad se čovjek odmakne iz svoje egocentrične narcisoidne ljušture.
Razgovarala: Anđela Sabranović
Foto: Instagram