U nastojanju da budemo što bolji roditelji, ponekad zaboravljamo koliko djetinjstvo zapravo može i treba biti opušteno i bezbrižno. Ovim tekstom vas želimo potaknuti na razmišljanje.
Razumijem, kao nikada prije, kako mojoj djeci nisu od važnosti stvari što odraslim očima zadovoljstvo daju.
Odbacujem ideje o lijepom, što ga je definiralo društvo.
Brišem, jednu po jednu, svoju misao zatrovanu slikom o tome kako bi trebalo, pa zatim polako dan po dan.
Nije lako, nimalo nije lako stišati sulude roditeljske želje da se „ugodi“ djetetu bez obzira što se radi praktično o nečemu što naše dijete niti ne traži, ali ti vidiš – to imaju druga djeca, drugi roditelji smatraju da je to nužno za razvoj, sve dok jednog dana ne odlučiš da ti je dosta nametanja.
Osjećam, toliko snažno
i vidim – toliko jasno da želim i trebam našim tempom, puno nježnije, olabavit uže koje nikada nije bilo niti stegnuto, ali shvaćam – može još. Mogu još bolje i više krojiti po mom, po našem.
Dajem si vremena, ali ne predugo, jer oni neće čekati. Neće čekati moje bolje dane, bolja raspoloženja, bolje posložena svemirska tijela, neće čekati bolje roditelje, djeca žive u ovome sada.
I to je najljepše mjesto u koje oni nas odrasle vraćaju. To kako rastu, može biti prilično bolno jer…
rastu svaki dan, svaki sat, svaki tren,
rastu dok spavaju,
dok jedu,
dok hodaju,
dok trče,
dok se smiju,
dok se igraju,
dok plaču,
vrište,
imaju izljeve bijesa.
Djeca neprestanu rastu i ne pitaju nas što mislimo o tome.
Ne čekaju djeca dok buljiš u plafon i brojiš sve zvijezde živčana jer su razbili vazu, prosuli kavu, hranu, sok.
Ne čekaju još jednu mašinu da se opere i raširi veš, ne čekaju da skuhaš ručak, da pospremiš stan. I tada rastu.
I da, najbrže, najokrutnije i najtužnije rastu u okruženju koje nije povoljno za njihov rast. Kakav paradoks. Za razliku od biljaka, rastu i dalje u nepovoljnim uvjetima, ne zaustavljaju se, nego idu dalje, samo na njihovu i našu štetu – sve brže.
Tako funkcioniraju stvari.
Djeca zalijevana kaznama, izolirana, smirivana silom i nerazumijevanjem, pogođena ratovima, okružena nasiljem, raketama, potresima, nemilim prirodnim okolnostima i okolnostima što ih nametne politika – lansiraju se putem do odraslih, preuzimaju tuđe odgovornosti vjerujući da su njihove.
Dijete će sve podnijeti.
Izgradit će se i naviknuti na život kakav god on jeste.
Dijete prihvaća siromaštvo jednako kao i obilje. Prilagođava se običajima, vjerama i to postaje dio njega samog. Stvara duboka uvjerenja na temelju iskustava.
Dijete će se uklopiti, sklopiti, smiriti, glavu pognuti, i rasti, ali u tišini dok ta ista ne postane preglasna, ali u glavi – nešto poslije. Sretni među njima tražit će pomoć, a mnogi drugi već odrasli, a nose duboko u sebi ranjeno dijete tražit će put do sebe možda i cijeli život, i pitanje je hoće li ga naći.
Ako razgovaraš s djecom o njihovim stvarnim željama, ući ćeš u jedan vrlo jednostavan svijet u kojem nema Alise ni čudesa. Oni bi se, uglavnom, rado igrali u pijesku, valjali u blatu, bili bi djeca, igrali loptom, skakali u šumi, trčali sa životinjama, mamom i tatom, braćom, prijateljima, rođacima. Tek poneki među njima uključe maštanja, zmajeve i vile, ali to svejedno dolazi poslije. Djeca bi, uglavnom, uspostavljala neposredan odnos sa svijetom oko sebe, upoznavala ga i ovladavala njime kroz razne aktivnosti.
Svim svojim bićem upirem u nastojanje da moja djeca žive u aktivnoj zajednici. Stvaramo zajednički život u jednoj atmosferi koja spontano unosi niz slobodnih iskustava koja dijete osamljuju po potrebi, ali daju osjećaj zajedništva kada je to potrebno. Ponekad šetamo jedni do drugih u prirodi i pričamo, ponekad neki među nama trče u potražnji za skakavcima, i ako se okrenu znaju da smo mi kao roditelji tu iza leđa, ali svejedno nastavljaju svoju aktivnost na slobodi, uz red i dogovor koji jamči sigurnost.
Nažalost na ovom europskom tlu i u zraku se može opipati sav besmisao putem stečenih uvjerenja surovog klasičnog roditelja čiji je ego preplavljen upitnim idejama o djetinjstvu.
Diljem Europe, da – ove kojoj svi težimo, djeci je oduzeto djetinjstvo.
Parkovi su prekrasni, zeleni, ali prazni.
Oduzeta je prilika,
zamisli,
jedna jedina prilika kao takva u razvoju ljudskog bića, samo jedan jedini period života da budeš dijete, i netko ti je oduzme.
Oduzimamo im djetinjstvo svaki put dok bjesnimo i urlamo zagađeni vanjskim utjecajima, oduzimamo im djetinjstvo svaki put kad ih zbog lijenosti ne izvedemo van, oduzimamo ga i dok ih sa tri godine maltretiramo da znaju pisati da bismo nekome pokazali kako doma imamo genijalca, jednako im oduzimamo djetinjstvo dok ih sa četiri upisujemo na peti tečaj i oduzimamo im vrijeme za slobodnu igru.
Strah me i spomenuti sav besmisao ratova, borbe za vlast i slično, ali ako se razviju ipak i dobiju priliku logički promišljati – reći će nam da smo zakazali.
Tratimo njihovo djetinjstvo svaki put kad im gurnemo u ruke mobitele, tablete – a ovo će nam jednog dana zamjeriti isto.
I onda kada misliš da je to samo deset minuta, pa si svjestan svoje nesvijesti, ali događa se život i kažeš navikli su se, pa te stalno traže još, i još, i još.
I shvatiš da si prvu ovisnost u djetetovim rukama razvio zapravo ti – roditelju.
Sada, molim te, uspori.
Duboko udahni, osjetila sam snažnu težinu dok sam pisala ove riječi.
Ni tebi nije bilo lako za čitati, niti meni za pisati. Možda se pronalaziš.
Sram ne koristi ni tebi, ni meni u ovom trenutku.
Stani.
Nije kasno, i imaš vremena.
Vrati svome djetetu djetinjstvo!
Moć djeteta je u našoj zajedničkoj ljubavi prema tim malim okicama koje znatiželjno prate naše pojavljivanje u životu.
Djeca su ona točka koja boli, točka u koju su upisane i nježnost i ljubav svih nas.
Čisto vrelo ljubavi koje pokreće lavinu emocija.
Ne sumnjam nikada odnosno znam da djeca u sebi nose dobro, oni rade stvari suglasno svojoj prirodi. Na nama odraslima je da promatramo našu djecu na inteligentan način, pratimo ih, njihov razvoj, svakog sata i svakog dana.
Djeca su tu da nas ujedine, da nam otkriju novi i ljepši svijet.
I nije važna rasa, socijalna ili religijska razlika – svako dijete je dijete.
Jednako vrijedno, jednako nježno i sposobno da smekša tvoje srce.
Zato je rođeno, zato postoji.
Spusti se do djeteta. Pokaži plemenitost – ima smisla.
Igre u blatu, klackalice, parkovi, tobogani, vriska, lišće, trava, penjanje na stabla, zvonjava susjedima na vrata, smišljanje priča, mašta, prskanje bojom, prskanje balonima, šatori, igre sakrivanja i mnoge druge.
Ma hej, pustimo ih!
Pustimo ih,
neka rastu,
neka gonjaju zečeve,
neka beru divlji šipak
i uče kako se isti suši da bi se pripremio čaj,
berimo jabuke i pravimo kompote,
neka zamiriše dom na friško pečene kolače.
Čitajmo im priče pred spavanje,
ljubimo ih,
i opet,
i opet
još malo dok ne narastu i jednoga dana obrišu lice iza naših poljubaca.
Ako je ljubav najmoćnija sila i energija u svemiru ujedinimo je na ovom mjestu.
U tvom i mom djetetu.
Molim te.
Tekst: Inga Marić
Foto: Pexels