“Ova noć bila je kao ona noć, pomislio sam, koliko ubojica čeka ovako mrklu noć. Što sad radi moj ubojica? Pije pivo? Gleda televiziju? Igra se sa svojom djecom… Ponekad me iznenada napadnu misli tako teške da ih objema rukama moram odgurivati uzbrdo.” S tim se mislima – okretištem proživljene traume – i u liku svojeg protagonista Damir Karakaš dugo i mukotrpno borio. Najčešće u snovima, sabirući sebe između krajnosti osvete i oprosta, uzemljujući se i liječeći se stvarnošću obiteljskog života, u kojem je sa ženom i djecom “zagrljen u nekom samo njihovom potpunom jedinstvu.”
Naime, Karakaš je svoje neugodno i stvarno iskustvo fizičkog napada, koje nije postalo dijelom javnog spektakla i crne kronike, pretvorio u književnost, i to vrhunsku. Iako ga je napad doveo do ruba života, nije ga htio, kako u stvarnom životu tako ni u romanu, pretvarati u senzaciju. Težište je, kao što je sâm naveo na jednom književnom predstavljanju, odlučio staviti na jezik. I tako je nastalo Okretište (u izdanju Disputa) – jedan od, a vjerujem da ne govorim samo u svoje ime, najdojmljivijih književnih obračuna s traumatičnim događajem.
Za opis Karakaševa stila nameću mi se oksimoroni – rječita ogoljenost i sirova poetičnost. Izuzetno atmosferičan stil, koji zaustavlja trenutak i u kojem su svaki zarez i svaka riječ pomno odvagani, a iz naizgled svake jednostavno oblikovane rečenice progovara duboka promišljenost. Ni u jednom dijelu romana napad se ne imenuje izravno, u smislu rekonstrukcije, znamo da se dogodio, ali njegove okolnosti samo naslućujemo, no osjeća ga se u svakoj napisanoj rečenici. To naslućivanje stvara vrhunsku napetost, iako ona ovdje nije žanrovsko obilježje, već rezultat izbrušenog stila. Istovremeno biti koncizan, a zapravo toliko toga natuknuti i pokrenuti kontemplaciju na niz razina djeluje pomalo nadrealno.
Baš poput protagonistovih snovitih vizija u kojima dijalogizira s onim starozavjetnim i osobnim obiteljskim ličkim impulsom za osvetom kao jedinom opcijom s nemilim događajem. U snovima se lako daju obećanja u stilu “oko za oko…”, no budnost nameće drukčije borbe, ona tješi time da će pisanje o onome što se dogodilo biti najbolja osveta. Svjesno stanje ne odvodi protagonista ni u neka simplificirana rješenja o oprostu. Sabiranje sebe lavira između ta dva O – osvete i oprosta, ali, važnije od toga jest pogonsko gorivo tog sabiranja – volja za životom, i to onim normalnim, svakidašnjim, u utješnom i sigurnom ritmu kolotečine.
Na okretištu Damira Karakaša kružit ćete po duboko intimnoj prozi, onoj koja je, kao što sugerira i pomno odabrana naslovnica knjige, nastala iz preciznog iščitavanja, promišljanja i promatranja. Sigurna sam da će među vama biti čitatelja oduševljenih suptilno uklopljenim književnim referencama. U njima se prepoznaju autori kojima je Damir Karakaš u svojem stvaranju bio inspiriran. Pred vama je tekst kojem je pisac dao sve potrebno vrijeme da svaka riječ pronađe svoje mjesto. U takvoj jezičnoj odmjerenosti “živ sam i dobro mi je; život se polako vraća svojoj svakodnevici” zvuči kao jedini pravi izbor i najveća pobjeda.
Tekst i foto: Maja Janković, profesorica hrvatskog i češkog jezika i književnosti, te pasionirana čitateljica koja na Facebooku ima svoj kutak – Majin izbor