Svatko se ponekad osjeća anksiozno. Ali, kod paničnih napada dolazi do visoke razine anksioznosti koja se može krivo protumačiti i može Vam se činiti kao da imate infarkt ili neki drugi medicinski problem, ludilo ili potpuni gubitak kontrole. Tijekom napada panike možete osjetiti gubitak daha, žmarce, nelagodu u želudcu, zvonjenje u ušima, treskavicu, doživljaj da je propast neizbježna, vrtoglavicu, senzacije gušenja, bolove u prsima i lupanje srca. Prvo biste trebali posjetiti liječnika da se isključe medicinski uzroci ovih simptoma kao što su hipertireoidizam, ovisnost o kofeinu, prolaps mitralne valvule ili drugi uzroci.
Panični poremećaj se naziva i „strah od straha“ jer osobe koje od njega pate počnu objašnjavati simptome koje doživljavaju time da s njima nešto nije u redu. Strah je normalna pojava i kada smo u stvarnoj opasnosti služi kao signal našem mozgu da smo u opasnosti da se možemo od nje zaštiti. Simptomi straha (lupanje srca, ubrzano disanje i dr.) služe tome da Vas napune energijom za borbu protiv opasnosti (zove se i reakcija bijeg ili borba). Npr. srce ubrzano lupa kako bi pumpalo više krvi koja nosi kisik, a on nam daje energiju za trčanje ili borbu u opasnosti. To je prirodni odgovor našeg tijela i tako je već milijune godina.
Panični poremećaji ili “strah od straha”
Kod paničnih poremećaja tijelo misli da ste u opasnosti iako opasnosti zaista nema (to nazivamo „lažnim alarmom“). Tijekom vremena počinjete se bojati i samih simptoma straha jer Vam nije jasno zašto ih doživljavate (to nazivamo „naučeni strah“). Ironija paničnog poremećaja je da se počnete bojati samih simptoma koji Vas zapravo štite od opasnosti. Počinjete misliti da je imati napad panike opasno i da s Vama nešto nije u redu.
Zbog vjerovanja da su napadi panike opasni, pojedinci s paničnim poremećajem se počnu brinuti o budućim napadima. Također počnu izbjegavati sve što izgleda kao simptom panike: vrućina, vježbanje, seksualno uzbuđenje, ljutnja i sl. Počinju se isto tako usmjeravati na unutarnje senzacije i puno o njima razmišljaju: „Moje srce lupa – dobit ću infarkt“ ili „Osjećam slabost i vrtoglavicu – srušit ću se.“. Mnogi pojedinci s panični poremećajem doživljavaju paniku kada spavaju.
Što je agorafobija?
Mnogi pojedinci koji imaju panični poremećaj doživljavaju i agorafobiju. To je osjećaj straha od mjesta ili situacija iz kojih se može teško pobjeći ako se dobije napad panike (npr. „Mogao bi dobiti napad panike ako uđem u tramvaj i onda ne mogu pobjeći“). Mogu izbjegavati: supermarkete, vlakove, avione, visine, mostove, tunele, biti sami ili sami kod kuće, otvorena polja, dizala i sl. Zapravo izbjegavanje i bijeg iz situacije postaje glavni mehanizam suočavanja s anksioznošću. Ako ne mogu izbjeći ove situacije pojedinci obično nađu načine da se osjećaju sigurnije (npr. nose bočicu vode).
Mnogi imaju i „sigurnu osobu“ koja ih prati u slučaju da postanu anksiozni i trebaju pobjeći.
Iako izbjegavanje i bijeg mogu pomoći pojedinci s paničnim poremećajem i agorafobijom i dalje brinu. Njihov svijet postaje sve manji i manji zbog njihovog izbjegavanja. Zbog ovih ograničenja mnogi pojedinci s paničnim poremećajem i agorafobijom postanu depresivni (nemaju kontrolu i nesigurni su u to kako riješiti problem) i kronično anksiozni te počnu sami sebe liječiti alkoholom i lijekovima…
Postoji li uspješno riješenje?
Iako je izbjegavanje i bijeg kratkoročno uspješna strategija, ova ponašanja zapravo jačaju pojedinčeva vjerovanja da je u opasnosti i da treba zaštitu. Bihevioralno-kognitivna terapije, s lijekovima i bez njih, izuzetno je učinkovita u tretmanu paničnog poremećaja i agorafobije jer pomaže ljudima u ispravljanju njihovih motiva, pogrešnih predodžbi i mišljenja o ovim poremećajima. Terapija je oblikovana da pomognem „ponovnom učenju“ mozga da zastrašujuće situacije zapravo nisu opasne, da su napadi panike bezazleni simptomi straha i da nisu potrebna sigurnosna ponašanja. Tijekom 12-15 seansi učinkovitost terapije iznosi 85 do 90%, a većina pacijenata nakon godinu dana održava poboljšanje.
Kako izgleda terapija paničnog poremećaja?
Vaša terapija može uključivati sljedeće tretmane: educiranje o panici tako da je se više ne bojite, obučavanje o disanju, trening relaksacije, induciranje panike (da Vam pokažemo da su napadi panike bezazleni i da niste u opasnosti), postupno izlaganje situacijama koje potiču paniku, utvrđivanje i promjena pogrešnih tumačenja panike („Moje srce lupa, imam infarkt“; „Tjelesne senzacije su opasne“, „Ja sam krhak i slab“), suočavanje sa životnim stresovima, trening asertivnosti, trening sposobnosti prepoznavanja i reduciranja simptoma panike kada se pojave i bavljenje svim drugim problemima koje možete imati kao npr. depresija.
Od Vas se očekuje da: dolazite redovito na seanse, ispunjavate obrasce u kojima se evaluiraju Vaši problemi i odrađujete terapijske zadatke između seansi koje ćete odrediti zajedno sa svojim terapeutom (redovito izvršavanje domaćih zadaća).
Pročitajte još i: Ugodne aktivnosti i one koje bude osjećaj postignuća
Tekst: Dr. sc. Maja Miljanović, dipl. psiholog, KBT terapeut, vlasnica obrta EMPATHO
Foto: Unsplash,