Opraštanje nije zaborav. To nije „okreni drugi obraz“ niti „pretvaraj se da se ništa nije dogodilo“. Opraštanje je suočavanje. To je priznanje boli i, unatoč tome, odluka da nećemo pustiti da ta bol vlada našim životom. Jer kad se držimo ljutnje, ogorčenja ili osvete, mi nismo slobodni. Mi smo vezani za trenutak koji nas je povrijedio, zarobljeni u vlastitoj patnji.
Vjerojatno još uvijek nosimo pokoju ranu koja i dalje boli. Male, velike, one koje smo naučili ignorirati i one koje pulsiraju svaki put kada ih netko slučajno dotakne. Nepravda, izdaja, riječi koje nas još uvijek prate u tišini noći – sve te rane ostavljaju trag. I dok je bol ponekad izvan naše kontrole, ono što činimo s njom uvijek je naš izbor. Možemo je nositi kao uteg ili je možemo pretvoriti u nešto drugo.
Zašto opraštanje boli?
Praštanje je teško jer traži da se odreknemo nečega – nepravde koja nam je počinjena. Ljutnja nam se ponekad čini kao jedino što nam je preostalo. Držati se boli znači držati se kontrole. Kao da govorimo: „Ako otpustim, kao da govorim da je bilo u redu.“ Ali nije. Praštanje ne znači opravdati ono što se dogodilo. Ono znači da biramo ići dalje unatoč svemu.
Hannah Arendt piše u svojoj knjizi “The Human Condition” kako praštanje nije puko reagiranje, nego stvaranje nečega novog, izvan granica onoga što se dogodilo. To je naš vlastiti čin stvaranja – i zato je tako težak, ali i tako nužan.
Otpuštanje boli znači da odbijamo dopustiti prošlosti da kroji našu sadašnjost
Ono što često zaboravimo jest da opraštanje nije za onoga tko nas je povrijedio. Ono je za nas. To je način da prekinemo lanac. Ali što kada ne možemo otpustiti? Što kada se osjećamo kao da bi praštanje značilo izdati sami sebe? Tada je prvi korak jednostavno priznati – boli me. Priznanje nije slabost. Priznanje je početak.
Kada stanemo pred vlastitu bol, kada joj damo ime, ona gubi dio svoje moći. Polako počinjemo vidjeti gdje se ta bol smjestila u nama. Otpuštanje ne dolazi odjednom, nego u malim koracima. Jednom rečenicom. Jednim odlukom da se nećemo više vraćati u isti krug misli.
Opraštanje sebi: Susret s vlastitom ranjivošću
Dok je praštanje drugima zahtjevno, praštanje sebi je još teže. Kako otpustiti vlastite greške kada ih nosimo kao dokaz da nismo dovoljno dobri? Kako se osloboditi krivnje koja nas podsjeća na svaku pogrešno donesenu odluku? Možda je najveća iluzija to što vjerujemo da moramo biti savršeni kako bismo bili vrijedni vlastitog oprosta. Ali pogreške nisu kraj našeg puta. One su znak da smo pokušavali, da smo živjeli, da smo bili hrabri.
Opraštanje sebi znači naučiti promatrati vlastite greške sa suosjećanjem. To znači shvatiti da nismo ista osoba kao onog dana kad smo pogriješili. Odrasli smo, promijenili se, naučili nešto novo. Kako bismo mogli krenuti dalje, moramo sami sebi reći: „Dosta. Vrijeme je da pustim.“
Što ostaje kad otpustimo?
Opraštanje nije zaborav, niti je brisanje prošlosti. Rane koje nosimo ostaju dio nas. Ali kad ih otpustimo, one više nisu uteg. Postaju dio naše priče, podsjetnik na ono što smo prošli i preživjeli.
Kad otpustimo, prostor koji ostaje nije praznina. To je prostor za nove stvari. Za mir. Za snagu. Za ponovno povezivanje sa sobom i drugima. Jer najteži dio opraštanja je priznati si da zaslužujemo nešto bolje. Nešto više od života provedenog u ogorčenju, boli i stalnom preispitivanju.
Danas biramo otpustiti svaku misao na nepravde koje su nam nanijete.
Opraštamo i puštamo svaki put kada se sjetimo, ali odlučimo ne ponavljati isti krug misli. Biramo mir, iako je put do njega često dug i težak. Otpuštanje je priznanje da smo zaslužili više od vlastite boli. Da ono što se dogodilo ne mora biti kraj priče, nego početak nečeg novog.
Tekst: Tina Kolar
Foto: Pexels