Kad sam prije par mjeseci odlučila posjetiti doista impresivno umjetničko iskustvo pod nazivom Monetov vrt, u bečkoj koncertnoj dvorani Marx Halle, ostala sam zapanjena, zapravo zatečena tehnologijom i mogućnostima koje je čovjek današnjice razvio da bi prikazao jedan ovakav spektakl. Kakva šteta što i Claude Monet sam nije živ da vidi kako žive njegova djela, kako se kreću njegove slike, voda, trava – sve je bilo jednako živo. Dojam je neobičan, sve je u pokretima, iluzija pretvorena u stvarnost.
Iako nisam znala što me očekuje povela sam svoga četverogodišnjaka uvjerena da su ovo odlične prilike za upoznavanje umjetnosti i života u istoj. Imala sam pravo, ovo je bilo iskustvo i za mene i za njega, vjerojatno kao i za bilo koga, bez obzira na starosnu dob.
Tada sam krenula pretraživati internet u nadi da ću uskoro u nekom drugom gradu imati priliku doživjeti nešto slično.
Nedugo zatim, saznajem da se otvara, ponovno u Beču još jedno nezaboravno iskustvo. Ovoga puta o liku i djelu Fride Kahlo, meksičke umjetnice čije su ime kao i život poznati svuda po svijetu, a meni je pomisao na njezin lik čista emocija, inspiracija. Iz nekog nepoznatog razloga još kao djevojčica bila sam zapanjena svime što je Frida proživjela. Valjda su određene okolnosti mog života unijele jedan dah empatije u ovo postojanje, ili u razumijevanje kročenja kroz život s težinom na leđima…
Pogledajte ovu objavu na Instagramu.
A možda se ovdje radi i o njezinim slobodnim obrvama, liku, stavu i buntovništvu koje je meni – djevojčici prijalo kao model.
Bilo kako bilo…
Šetajući hodnicima, zastajući u prostorijama sa Fridinim djelima razmjenjivali su se osjećaji tuge, radosti, praznine, punine, smisla i besmisla.
Zalutala sam u potpunosti u raspon od 1920-te pa sve do srpnja 1954. godine kada je preminula.
Tako kad kažem da je posjet ovoj izložbi za mene bio iskustvo mislim na jedan vraški jak doživljaj svega onoga što sam ranije znala iščitavajući Fridinu biografiju.
Iskustvo za sva osjetila, primjerice – ono što mi je davalo poseban prizvuk cijelom ambijentu jeste govornica koja iz pozadine citira Fridine citate sa španjolskim naglaskom. Slike su raširene duž visokih zidova, kroz svjetlosne atrakcije ovo multimedijsko iskustvo postaje meta za svakoga, bez obzira na to baviš li se umjetnošću, razumiješ li ju ili ne.
Jedino što je važno jeste da se prepustiš.
I osjetiš MOĆ SADAŠNJEG ISKUSTVA, ODNOSNO TRENUTKA.
Ne želim na ovom mjestu glumiti Wikipediju, nema smisla da naglašavam podatke poput kada se rodila, kada je imala koju nesreću, ili kada je nastalo koje djelo.
Iznosim ono što je na mene ostavilo utisak, dubok pečat, a to je dojam kako je ova ikona iz emocionalne i fizičke boli stvarala umjetnost od svoje istine.
Patnja je postala nešto kao specijalnost i toliko duboko se ugrizla u nju, da se bol takoreći nizala jedna na drugu. Slikala je sama sebe, čak je i objasnila da to radi jer sama sebe najbolje poznaje, i zbog toga svoj lik bira za umjetničku temu. Bez obzira na trajnu bol, njezine boje su živopisne, vjerojatno kakve su bile i misli – bogate.
I am my own muse, I am the subject I know best. The subject I want to know better.
Frida Kahlo
Žustra, buntovna, ustrajna Frida plod je ljubavi majke Meksikanke (slikarice) i oca Njemca (po zanimanju fotografa).
Na većini fotografija Frida se reprezentira kroz jedinstvenu nošnju meksičkih korijena kojim se ponosila.
Čitala sam o brojnim umjetnicima koji su proslavljali, poštovali Fridin rad, njezinu osobnost, talent, zavodljivost i smisao za humor, navodno među njima i najveći – Pablo Picasso. Ipak, ne mogu kao žena da se ne upitam kako si je dozvolila tako bolna mjesta, rane i tuge u odnosu sa muškarcem njezinog života koji ju je varao sa bezbroj žena uključujući i njezinu najvoljeniju sestru…
Najbolniji događaj njezina života, kaže, bila je autobusna nesreća gdje su joj slomljene zdjelica i kralježnica. Ubodena je metalnim rukohvatom koji je u njezino tijelo ušao kroz bok do ženskog spolnog organa. Prikovana za krevet počela je slikati. Esencijalni, prijeko potreban ventil za daljnje postojanje pretvorio se u umjetnost.
Nije mogla imati djecu, vrlo depresivna i tužna nakon nekoliko pobačaja svoje je duševno stanje ostavljala na platnu.
Njezina umjetnost je njezina istina, i to je najvažnija činjenica i koju sam ponijela iz uspomene na lik i djelo Fride Kahlo.
I sada se naježim kad se sjetim njezinih najpoznatijih djela u kojima prikazuje unutar sebe ranjene manjine – homoseksualce, hendikepirane, hipohondre, ovisnike, komuniste, Židove…
Postoji još jedan segment ove priče koja je uključena u izložbu, a koja me oborila s nogu, a to je VR iskustvo. Dodatni sadržaj, za sve koji žele odlutati sa trodimenzionalnog prikaza Fridinih slika u prostor virtualne stvarnosti.
Novi doživljaj prostora zahvaljujući kojem sam odlutala u Meksiko i na najrealističniji način doživjela Fridino „kretanje“ iz pozicije njezinog kreveta.
Iako sam dvaput planirala svoje putovanje u Meksiko u želji da posjetim čuveni plavi dom ove omiljene mi umjetnice, a koji je sada pretvoren u muzej – moje putovanje se još nije dogodilo.
Prvi put jer smo odlučili ne kombinirati Meksiko s Kubom, u nastojanju da Kubu doživimo maksimalno. To smo i uspjeli sa dvadeset i kusur dana tamo.
Drugi put jer se nisam usudila do kraja realizirati priču koja je uključivala naše, tada, malo dijete. Bilo kako bilo, ja sam pronašla svoj način za odlutati u La Casa Azul i naravno, za bolji doživljaj cijele priče nakon izložbe smo se zaputili u meksički restoran Santos kojeg od srca preporučujem.
Moj prijedlog bi svakako bio da uzmete u obzir da je ovo nešto što vrijedi doživjeti, duboko sam zahvalna na ovoj prilici koju sam upisala na niz kulturnih uzdizanja.
Na ovom linku možete pretražiti kada će i gdje ponovno biti postavljena izložba.
Tekst: Inga Marić
Foto: Privatna arhiva, Instagram