Svaki put nakon recepcije teksta Édouarda Louisa tražim pravu riječ u pokušaju verbaliziranja dojma koji njegova proza na mene ostavlja. Zapravo bi mi najviše odgovarao izraz obestekstiti, kad bi sam po sebi bio razumljiv, jer to je ono što meni njegove rečenice čine – ostavljaju me bez teksta.
Iako nakon knjige Raskrstimo s Eddyjem (s francuskog prevela Ita Kovač; OceanMore, 2019.), a potom i nakon naslova koji su uslijedili – Povijest nasilja (s francuskog prevela Lea Kovacs; OceanMore, 2019.), Tko je ubio mog oca (s francuskog preveo Zlatko Wurzberg; OceanMore, 2020.), Dijalog o umjetnosti i politici (Ken Loach i Édouard Louis; s francuskog preveo Leonardo Kovačević; Multimedijalni institut, 2021.), Borbe i metamorfoze jedne žene (s francuskog prevela Vanda Kušpilić; OceanMore, 2022.) te gostovanja kazališne predstave Ispitivanje (prema Louisovu predlošku) koju je režirao Milo Rau – očekujem perpetuiranje njegovih tematskih fiksacija na siromaštvo, klasnu pripadnost, homoseksualnost, bijeg iz konteksta koji se činio predodređenim, pisanje kao čin osvete, metodičnost kojom to čini ono je čime uvijek iznova uspijeva očuditi moj horizont očekivanja. Iskustvo tog mladog čovjeka toliko je intenzivno (na trenutke se taj njegov životni rollercoaster čini gotovo nadrealnim) da ni čitanju ne ostavlja mogućnost manjeg intenziteta i to mu, unatoč različitim osobnim književnim afinitetima i reakcijama na njegova djela, ne možete osporiti.
Sve navedeno nailazi na potvrdu i u najnovijem prijevodu Louisove knjige Preobrazba: metoda (s francuskog prevela Ita Kovač; OceanMore, 2023.). Naime, i u ovom hibridnom ispovjednom proznom konceptu, svojevrsnom autobiografskom bildungsromanu, autorovo je pisanje hipnotizirajuće od prve stranice. Toliko da u potpunosti zanemarite pitanje žanra i autofikcionalnosti, u prvom je planu priča, čiju pobudu argumentira autorova duboka želja za pisanjem: “… da na neki način ovjekovječim prošlost u tekstu i da je se time možda oslobodim; ili možda suprotno, da mi prošlost, sad toliko usidrena u meni, nameće da o njoj govorim, neprestano, u svakoj prilici… možda sam se ulovio u stupicu – ne znam.” Stupica ili ne, uostalom nijedna metamorfoza nije lišena proturječja, strahova, nedoumica i nuspojava, Louis toliko predano i sustavno čitatelja upoznaje sa siromašnim i nasiljem obilježenim Eddyjem s kojim toliko žarko želi raskrstiti, no istovremeno na neki način i žali za njim.
Međutim, taj ga isti Eddy nezaustavljivo tjera u druge živote koje Édouard (novo ime koje je došlo s preobrazbom) želi i mora (misli da zaslužuje) iskusiti. Metodom zamišljenih razgovora (sa samim sobom, ocem, najboljom prijateljicom Elenom) nastoji objasniti (što je postupak koji je, kao što je na drugim mjestima već isticao, kontradiktoran književnosti, ali kod Louisa će pisanje “da bi se izvukao” tek kasnije ustupiti mjesto pisanju “radi književnosti same”) iscrpljujuć, bolan, katkad euforičan i plodonosan, a katkad sasvim upitan put transformacije.
Pritom se neprestano vraća na ishodište njegove motivacije: umaknuti besperspektivnoj sudbini muškaraca iz svoje obitelji, osvetiti nepravdu, postati netko, izmisliti “vlastiti sustav vrijednosti”, “naći neki život u kojem će tijelo i priča poput njegovih biti prihvatljivi”. “Ideja promjene” usidrila se u sva njegova nastojanja, pa i u ono koje opravdava poteze koji su u očima drugih bili potpuno neshvatljivi. Citirajući na jednom mjestu filozofkinju Eve Kosofsky Sedgwick, njezine riječi o “neiscrpnoj transformacijskoj energiji koju može proizvesti ponižavanje u djetinjstvu”, Louis zapravo obrazlaže Eddyja samog. Ta je energija osujetila socijalnu predestinaciju Eddyja Bellegueulea i ustrajno gurala jedan idejni, fizičko-duhovni i intelektualni koncept Édouardovoj realizaciji. Na kraju nas s naslovnice promatra u svakom pogledu izmijenjeni Eddy – Édouard Louis (ništa nije umaklo preobrazbi – čak ni boja kose, a i odjek novog smijeha drugačije zvuči). Eddy se preobražavao u trajanju nevelikom, ali iznimnim okolnostima i osobama ispunjenom razdoblju, stoga je ovaj roman ujedno i priča o njima – o glumi i teatru, o gimnaziji u Amiensu, o Eleni (“… ali to što je među nama strujalo bilo je više od prijateljstva. Volio sam je.”), o prijateljicama (“… koje su jedna drugu smjenjivale da bi me spasile… da je moja priča zapravo priča o njihovoj dobroj volji i njihovoj velikodušnosti.”), o studiju na prestižnoj École Normale Supérieure u Parizu, o pariškoj fazi otkrivanja tjelesnosti i seksualnosti, o filozofu Didieru Eribonu (“S Didierom… rodilo se jedno od najljepših prijateljstava u povijesti, siguran sam…”), o čitanju i knjigama – osobito onima koje su postale simbolom njegova bijega – Povratak u Reims ili Putovanje nakraj noći (“… čitao sam što sam više mogao… da stimuliram pamćenje, stvarna ili imaginarna sjećanja pisaca izvlačila su na površinu moja…”), o muškarcima – mecenama njegove preobrazbe – iz visokog društva, o iluzijama novog života, malodušnostima (“Jesam li osuđen na to da se neprestano nadam nekomu drugom životu?), etiketi arivista, gađenju izazvanom klasnim jazom i “vulgarnošću bogatih”, nepripadanju, nostalgiji i umoru “od rada na sebi” (“… ne moraš više raditi na sebi, ne moraš ništa osim biti.”). Uspoređujući Édouardovu preobrazbu s onom majčinom, koju je opisao u knjizi Borbe i metamorfoze jedne žene, imam dojam da je sin benevolentniji prema tuđem procesu promjene.
Pisanjem je majci omogućio „priču kao utočište u koje se može skloniti”. Sebi je pak pisanjem osmislio postojanje. No, je li u konačnici zadovoljan, je li mali Eddy sa sjevera Francuske osvećen, što sve trebamo iščitati iz citata s početka romana (“Nisam više ništa, tek izlika”, Jean Genet, Dnevnik lopova), bi li volio vratiti vrijeme, kako osoba balansira svoju unutarnju kontradiktornost – pitanja su u čijem nas procesuiranju autor ostavlja. Međutim, pruža nam i ono za čim je najviše i čeznuo – sadašnji trenutak. Uvjerljivost Louisove priče, radikalna iskrenost i beskompromisnost koja iz nje izbija ni ne dozvoljava da se njezina recepcija odvija u bilo kojem drugom vremenu osim sadašnjem.
Tekst i foto: Maja Janković, profesorica hrvatskog i češkog jezika i književnosti, te pasionirana čitateljica koja na Facebooku ima svoj kutak – Majin izbor
Moglo bi vas zanimati i: Majin izbor: Upoznajte Potop, novi roman Damira Karakaša