Kad smo zatrpani obavezama, dani nam često postanu jednolični, i lako zaboravimo da život nije samo niz zadataka, već prostor za beskrajne mogućnosti. Ponekad nas vlastiti problemi more toliko da prestanemo obraćati pažnju na ono čudesno oko nas — na cvjetanje stabla koje nismo ni primijetili, zvjezdano nebo iznad grada, zagrljaj koji traje sekundu duže, tanjur tople hrane u tišini. Ta sitna zadovoljstva koja danu daju okus ostanu često po strani.
Sve ono što nije zadatak, ali je život
Umjesto da se budimo s osjećajem da smo već zakasnili na vlastiti život, možda bismo mogli pokušati barem jednom tjedno danu pristupiti kao karti neistraženog svijeta. Pokušajte se, recimo, ujutro probuditi i tiho izgovoriti: “Koja je danas moja usputna pustolovina?”.
Termin side quest dolazi iz svijeta videoigara — to su mali zadaci izvan glavne radnje. (Ovo sam naučila čitajući prekrasnu knjigu “Sutra, sutra i sutra”, koja me očarala, samom činjenicom da je netko napisao ovo remek dijelo, a onda i podsjetila koliko život ponekad može biti magičan.)
Takvi zadaci nisu nužni za kraj igre, ali često su oni najčudniji, najzabavniji i najdirljiviji dijelovi cijelog iskustva.
U stvarnom životu, to mogu biti trenuci zamišljeni samo za nas — bez koristi, bez publike, bez cilja.
Kako izgleda tvoja usputna pustolovina?
Možda je to šetnja kvartom u kojem nikada nisi bila. Ili odlazak na klupu s bilježnicom i pisanjem pitanja na koja još nemaš odgovore. Možda je to pokušaj kuhanja jela iz zemlje u kojoj nikad nećeš živjeti, ali možeš je kušati. Ili odlazak u knjižaru samo da osjetiš miris papira i možda odabereš knjigu po naslovnici, bez ikakvih očekivanja.
Usputne pustolovine nas uče prisutnosti. One nisu bijeg, nego povratak — sebi, svijetu, trenutku.
Zašto su važne te usputne pustolovine?
U svijetu koji od nas stalno traži da budemo učinkoviti, optimizirani, produktivni, mala usputna pustolovina postaje čin nježne neposlušnosti. To je prostor u kojem nismo ničiji projekt, ni zadatak, nego svoje biće. One nas podsjećaju da još uvijek imamo znatiželju. Da možemo biti začuđeni. Da postoji nešto izvan to-do liste i kalendara.
Psiholozi će reći da ti trenuci grade otpornost, hrane našu kreativnost i smanjuju stres. Ali još važnije — vraćaju nas osjećaju da živimo.
Kako pronaći svoju usputnu pustolovinu?
Ne treba ti plan. Samo slušaj unutarnji glas koji šapće: Zar ne bi bilo lijepo da…
- Naučim kako se pletu narukvice?
- Obiđem kvart u kojem sam odrasla i pitam se što se promijenilo?
- Da napišem pismo sebi od prije deset godina?
To je to. Usputna pustolovina počinje kad napraviš korak u smjeru u kojem još nisi išla.
Jer kad budemo stari, nećemo pamtiti sve zadatke koje smo izvršili, nego kako smo se osjećali dok smo, sasvim sami, prvi put sjeli u mali restoran, naručili nepoznato jelo i pomislili — evo me, još postojim.
Moglo bi vas zanimati i: Umijeće lutanja: Zašto je ponekad dobro pustiti kontrolu i “izgubiti se”?
Tekst: Martina Koralić
Foto: Dupe