U vremenu u kojem svi žele brže, više, bolje mi vas svaki dan nastojimo potaknuti da malo usporite jer samo tako možete osvijestiti i gdje to ustvari idete. U nastavku pročitajte tekst koji je na tu temu napisala psihologinja Anđela Jelić.
Brza hrana, brza pošiljka, brzi pozivi,… brzi popravci.
Nisu nužno loše opcije koje danas imamo na raspolaganju, no, ako nam svakodnevica postaje satkana od previše stvari po brzom postupku, vrijeme je da zastanete na trenutak.
Danas imamo mogućnost puno toga automatizirati, ali koliko god nam automatizacija uštedila vrijeme, čini li vam se da opet i to malo vremena kojeg uštedimo, opet prenatrpamo?
Kao da ne možemo dovoljno dobro procijeniti koliko obveza i aktivnosti stane u vremenski period jednog sata, više ili manje. Ispada, pomalo kontradiktorno, što više radimo automatskih stvari kao da imamo manje vremena na raspolaganju.
Što onda možemo napraviti? Kako i prenatrpane rasporede „razvodniti“ i nastojati s osmijehom na licu, a ne s grčem u želucu raditi posao koji volimo, koji nas veseli, ispunjava i omogućuje nam rad, rast i napredak?
Jedan od odgovora, a za neke možda i jedno od rješenja nalazi se upravo u slow living filozofiji.
Ova filozofija življenja potiče nas da živimo u trenutku, da usporimo svoj ritam i probudimo zahvalnost u sebi.
Mnogi od toga danas i nesvjesno bježe, jer u društvu je ipak na cijeni radi više, radi prekovremeno i tek onda ćeš biti cijenjen, tek onda će netko primijetiti tvoj rad. Ili pak, tek onda ćeš postići rezultate.
Istina je da treba raditi i truditi se. Starije generacije živjele su u drukčijim okolnostima koje su iziskivale dulje radno vrijeme, dokazivanje i dodatne napore. Mi danas živimo u okolnostima u kojima imamo jako puno alata koji nam mogu uštedjeti vrijeme, biti nam pomoć, ali isto tako korištenje tih alata troši našu radnu energiju. Imamo toliko alata, lako ih naučimo koristiti, ali nitko nam nije dao upute za upotrebu te ne znamo koliko naš mozak dugo bez prekida može primjerice gledati u ekran, tipkati, odgovarati na mail, biti dostupan neograničeno i svima. Nitko nam nije rekao da naš mozak treba odmor od toga.
Sama činjenica da smo nekome non-stop dostupni može biti iscrpljujuća ako to nije adekvatno kompenzirano odmorom: tjelesnim i mentalnim.
Kako onda pronaći balans, kako digitalne alate u radu i privatno koristiti, a da oni ne koriste nas?
Možda je ključ u promjeni tempa rada te preuzimanja odgovornosti u upravljanju vlastitim vremenom. Zamislimo se da smo dirigenti koji upravljaju orkestrom svih mogućih obveza, aktivnosti, zadataka, poslova, odnosa u vlastitom životu. U dirigiranju je svakako predviđena tu i tamo neka pauza, promjena tempa, barem nekog dijela orkestra, ali nerijetko i cijelog orkestra jer i pauza, tišina čini melodiju. Upravo tako i odmor čini naš rad, naše postojanje.
Jer usporiti ne znači da ćeš stati ili odustati. Usporiti ne znači manjak volje ili želje za radom.
Usporiti ti omogućuje da rasteš na putu tijekom kojeg radiš, kreiraš, surađuješ…
Što će se dogoditi ako usporiš svoj dnevni ritam? Ako samo između dnevnih zadataka ubaciš 3 pauze od po 5 minuta koje ćeš provesti u svom vlastitom prisustvu.
Dovoljno je usporiti i u 5 minuta dopustiti sebi da osjetiš ritam svog srca, ritam svog disanja.
Polako i svjesno uvođenje ovih pauza ne oduzima ti vrijeme, dapače, stvara ti dodatne minute bez stresa, bez napetosti, bez nervoze.
Pokušaj danas usporiti i ne zaboravi, to ne znači odustati već preuzeti odgovornost za upravljanje vremenom.
Tekst: dr.sc. Anđela Jelić, mag.psych.
Foto: Pexels