Da u teškoj bolesti niti jedan segment kroz koji oboljele osobe prolaze nije lagan i jednostavan znamo svi. U medijima često čitamo i o osobnim pričama, kako je tko doživio bolest i što je sve prošao, a nekako imamo osjećaj da se u posljednje vrijeme najviše govori o važnosti prevencije i ranog otkrivanja, kada je rak dojke u pitanju. No, gotovo se nimalo ne priča o načinima kako biti podrška osobama koje su se susrele s dijagnozom raka dojke i kako im pristupiti u odnosu na njihovu bolest. Iz tog razloga smo porazgovarali sa psihologinjom dr. sc. Anđelom Jelić koja je naglasila kako žene oboljele od raka najčešće, nažalost, uglavnom ne traže podršku na izravan način.
„U zadnjih nekoliko godina podiže se svijest o važnosti psihološke podrške i psihoedukacije u okviru kojih se osnažuje pacijentice. Teme koje se obrađuju odnose se na to kako se nositi s novonastalom situacijom, kako ista može utjecati na psihičko zdravlje, ali i kako razumjeti vlastite emocionalne potrebe i reakcije te kako izgraditi psihološku otpornost i slično.“ – otkrila nam je Anđela.
Iako je svaka žena individua za sebe i teško je generalizirati, osobito kada je pristup oboljeloj osobi u pitanju, ipak smo se zapitali kako im pružiti najbolju moguću podršku. Anđela smatra kako je to prije svega slušanje i razumijevanje njihovih potreba. „Također, jako je važno ne minimizirati ono što govore ili osjećaju, već pružiti suosjećanje i optimističan pogled na situaciju. Ne trebamo preuzimati težinu njihove boli koju prolaze već je dovoljno da ih razumijemo, pitamo „kako si?“, iskreno i kvalitetno provodimo s njima vrijeme ne gledajući ih kroz prizmu bolesti ili dijagnoze već kao osobe, majke, sestre, prijateljice.“
Kod same utjehe i pristupa oboljelima, treba imati na umu da većina njih u toj fazi teško može prihvatiti i prakticirati pozitivan stav te forsiranje istoga ne bi trebao biti prioritet koliko god optimizam generalno bio koristan. Psihologinja Jelić nam je ponudila stručan odgovor na koji način je najbolje ponuditi utjehu ženama oboljelima od raka dojke.
„Važno je znati da u trenutku kada osoba dobije informaciju da boluje od bilo koje bolesti, pa tako i od raka dojke, osoba treba proći kroz različite faze žalovanja da bi došla do prihvaćanja.
Ono što svima prvo prođe kroz glavu jesu najmračnije misli. No, dijagnoza ne znači isključivo smrt. Često se dogodi da obitelj i okolina teže prihvate samu dijagnozu nego oboljela osoba što samoj osobi može otežati prihvaćanje i nošenje s bolešću. Nitko od nas nije imun na takvu vijest i to je normalno. Naše tijelo i um nas žele zaštititi od tih situacija pa se javljaju osjećaji tuge, straha, ljutnje, krivnje i razna pitanja poput „zašto“, „zašto baš njoj“ ili „zašto baš meni“. Stoga je važno prepoznati te osjećaje, potaknuti osobu na razgovor i primanje podrške od stručne osobe koja može pomoći da se određene faze tugovanja prođu. To sve ima veliki učinak na tijek liječenja. Ako ne znamo što reći, pokažimo svoju prisutnost jednostavnim gestama, zagrljajem, na primjer. Svakako je dobro izbjegavati riječi koje su satkane od negativnih misli i neugodnih emocija ili suprotno tome „ma bit će sve u redu, možeš ti to“. Zamislimo sebe u toj situaciji i pitajmo se koje riječi bi nama bile poticajne i ohrabrujuće.“
Kod suočavanja sa samom dijagnozom, Anđela smatra kako je dobro fokusirati se na ono što možemo učiniti, ali i pokušati prihvatiti ono što ne možemo.
Psihologinja Jelić također predlaže: „Koliko je god moguće, dobro je preuzeti inicijativu i osloniti se na podršku obitelji i stručnjaka te zauzeti koliko je moguće aktivnu ulogu za vlastito zdravlje. Dodala bih k tomu još i „živjeti u trenutku“, kao jedan od načina koji nam omogućuje zdraviji stav prema sebi, optimističniji pogled na sve što dolazi bez obzira što sve to nosi sa sobom. Da bi u tome uspjele, važno je da sebi kažemo da ne moramo prolaziti same kroz novonastalu situaciju već da nam je potrebna podrška i pomoć od drugih. Postoje razni načini podrške. Svakako je to kvalitetno provođenje vremena s njima, ali i poštivanje vremena koje žele provoditi sami. Razveseliti ih s nečim što znamo da vole. Pitati ih kako su, biti tu za njih. Ne stigmatizirati i ne umanjivati njihovu bol. Nekada iz želje da pomognemo oboljeloj osobi možemo ju upravo negiranjem ili ignoriranjem njezine boli povrijediti i učiniti stvar još težom. Kroz jasnu, empatičnu i otvorenu komunikaciju bilo bi dobro iskomunicirati sve ono što mislimo te na taj način osobi dajemo do znanja da smo uistinu tu za nju.“
Kao savjet kako osobe oboljele od raka dojke mogu pronaći motivaciju za borbu protiv bolesti, psihologinja je naglasila kako bi i taj pristup također trebao biti individualan.
„Neki ljudi pronađu oslonac u vjeri ili duhovnosti, neki u određenom hobiju ili posvećenosti poslu i obitelji. Važno je da osoba pronađe nešto što joj pomaže i stvara osjećaj zadovoljstva. Dobro je i inspirirati se pozitivnim pričama drugih žena, okružiti se inspirativnim ljudima te izbjegavati čitanja vijesti i sadržaja iz nepouzdanih izvora i priča „rekla kazala“.
Tekst: Dalia Žmegač Kunić, dr.sc. Anđela Jelić, mag.psych.
Foto: Pexels