Prije nekoliko tjedana u sandučiću koji pripada mome sinu unutar njegove grupe u vrtiću pronašla sam pismo, vjerojatno kao i svi ostali roditelji uzela sam ga i ponijela doma.
Sva sreća da ga nisam čitala na licu mjesta jer bih se sigurno rasplakala.
Unutra je pisalo da će se kroz idući period unutar grupa pružati različiti programi za podršku djeci, za promicanje ranih jezičnih vještina odnosno dodatna podrška i mogućnost za učenje njemačkog jezika. U planu je da ovo provodi grupa ljudi iz jedne austrijske udruge koja na zanimljiv i zabavan način pristupa djeci, većinom odjeveni u smiješna odijela, s crvenim nosovima i slično.
Kao napomenu, unutar pisma stajalo je da se ne začudimo ali da će kroz projekt odgajatelji kroz šalu i igru pokušavati pričati i druge jezike odnosno jezike koji su maternji djeci unutar grupa. Tako će na opušten i zabavan način učiniti učenje njemačkog jezika lakšim i bez pritiska pomoći djeci da ojačaju svoje vještine, odnosno prošire opseg svoga djelovanja.
Koja je poruka ove ideje?
Vidim te, prihvaćam te, prihvaćam tvoj jezik, sve ono što ti nosiš sa sobom, sve ono tko ti jesi, želim te razumjeti, želim ti pomoći da se oslobodiš, želim ti dati priliku da se uključiš u društvo i ne radim to bilo kako nego dolazim na tvoju razinu.
Zamislite kakav se prekrasan osjećaj probudi u roditelju koji je svejedno ponekad zbunjen oko vrtića ili teta koje vode grupe što je apsolutno normalno s obzirom da se radi o najranijoj dobi naše djece odnosno o dobi kada se najviše „upisuje“ u njihov mozak. Posebice kada se sve to odvija na jeziku koji nije naš maternji, unutar druge kulture, nacije i slično. Ovo su dimenzije koje mogu dobro razumjeti oni koji svoju djecu odgajaju daleko od doma.
Malim koracima do velikog napretka u društvu.
Ovo su ljudi na pozicijama koji znaju što rade i kako se koristi stolica na kojoj sjede, kako se koriste ruke kojim se šije budućnost, ovo su ljudi koji nas žele ujediniti.
Točno onaj smjer po kojem se kreću i mala djeca dok traže priliku za igru.
Zbog ovakvih primjera vjerujem u bolje sutra.
Sukladno današnjoj temi voljela bih obratiti pozornost na crtež djevojčice Anje Rozen, 13-godišnje učenice osnovne škole u Sloveniji koja je odabrana među 600.000 djece diljem svijeta za umjetničko djelo kojim je pokazala kako izgleda mir.
Time je pobijedila na međunarodnom natječaju Plakat Miru.
“Moj crtež predstavlja zemlju koja nas veže i ujedinjuje.”
Ljudi su isprepleteni. Ako netko odustane, drugi padaju.
Svi smo mi povezani s našim planetom i jedni s drugima, ali nažalost toga smo malo svjesni.
Satkani smo zajedno.
Drugi ljudi tkaju uz mene moju vlastitu priču; a ja tkam njihove“, rekla je mlada dizajnerica
– Uz dopuštenje: Fatima Anfig
Kad promatramo mir iz dječje perspektive nestaje tamnih zona i kompliciranih ideja.
Obratite pozornost na crtež.
Hvala Anja i hvala svim odgajateljima na pozicijama koji brinu o veseloj budućnosti naše djece.
Za kraj bih vas, dragi čitatelji, uputila na tri primjera dječjih knjiga koje mogu poslužiti djeci, ali i napomenuti nas odrasle dok im čitamo ove edukativne slikovnice, na kakvom čudesnom planetu živimo. Ilustracije su poziv da pazimo na Zemlju i jedni na druge te kako zajedničkim snagama možemo mijenjati svijet.
Tekst: Inga Marić
Foto: Inga Marić, Pexels