Našu suradnicu Maju Puškarić COVID je potaknuo na razna promišljanja. Činjenica je da nije jedina i da je upravo COVID i pandemija donijela brojne promjene za cijeli niz ljudi, na raznim područjima. Sigurno mnogi dijele Majino razmišljanje i promišljanje o tom što je, zapravo, važno u životu…
Nedavno sam preboljela COVID. Iskreno, nasmiješila sam se sada kada sam napisala riječ “preboljela” jer činjenica je da sam negativna na testu, ali to ne znači da sam tu bolest i preboljela. Bar ja tako mislim, jer još uvijek osjetim težinu na plućima, brzo se umaram i još uvijek imam napade kašlja.
Jesam li išla doktoru? Ne. Čemu? Pa još uvijek hodam.
Kako idemo vikendom u prirodu, sada ne toliko koliko smo prije išli, hodamo dosta po brdima. Dakle uzbrdo, pa nizbrdo, pa po ravnom. Prije nešto više od godinu dana, primijetila sam da prilikom hodanja uzbrdo, moja lijeva noga ne sluša. Ja želim da ona ide gore, a ona ne ide kamo ja želim, već kamo i koliko ona može. Nakon tako neke žustrije šetnje, ja još dva dana muku mučim s penjanjem uz stepenice u stanu, jer me lijeva noga boli i ne sluša me kada ju želim podići.
Jesam li išla doktoru? Ne. Čemu? Još uvijek hodam.
Baš nekako od ležanja u krevetu zbog COVIDa, nešto se dogodilo i mojom desnom petom. Kada se ustanem iz sjedećeg ili ležećeg položaja i stanem na desnu nogu, peta me jako zaboli. Dok se malo ne razgibam i malo ne “rashodam”, gotovo da ne mogi niti stati na nju. To traje već nekoliko tjedana.
Jesam li išla doktoru? Ne. Pa čemu? Još uvijek mogu hodati. Šepavo, doduše, ali ja hodam.
Svi radimo – ništa
O vratnoj kralježnici, glavoboljama i bolnim zglobovima vam neću ni pisati, jer ćete misliti kako zaista nisam pri čistoj pameti kada sve te boljke ignoriram. I baš evo dok ovo pišem i sama razmišljam doslovno “jesam li normalna”. Zapravo jesam, jer većina ljudi radi upravo ovo što i ja – ništa. Normalno nam je da drugima solimo pamet i govorimo im da trebaju otići doktoru, a mi sami ne slušamo svoj savjet. Puno je lakše biti savjetnik i doborčinitelj drugima, zar ne? Sebe ne vidimo.
Na pamet mi upravo pada priča koju je Warren Buffet, uspješan poslovni čovjek i uzor, ispričao jednom prilikom studentima. Pitao ih je što bi učinili da u ovom trenutku mogu odabrati jedan auto, koji god žele, ali da im je to jedan jedini auto za cijeli život. Odgovarali su kako bi ga pazili, glancali, čuvali, točili smo najbolje gorivo u njega, spremali u garažu i štedjeli ga svakog nepotrebnog napora. Redovito bi ga servisirali i održavali, kako bi im služio što duže. Na to im je Warren rekao da taj auto naše tijelo: imamo samo jedno tijelo za cijeli život. I kako se odnosimo prema njemu?
Kad ste bili na servisu?
Žalosna je i sama pomisao da se o autu bolje brinemo nego o vlastitom i jedinom tijelu koje ćemo ikada imati. Ali to je točno tako. Pitam i vas i sebe, u isto vrijeme, sljedećih nekoliko pitanja:
- Kada ste zadnji put bili na servisu?
- Kakvo gorivo točite u svoj auto?
- Njegujete li i brinete li o svom jednom jedinom autu?
- Ispuhujete li redovno motor na autoputu, da ga očistite od nečistoća koje su se nakupile u filteru?
- Skinete li nogu s gasa kada primijetite da jurite prebrzo?
- Jeste li zahvalni svom jednom jedinom autu što vas svaki dan vjerno služi i prevozi da možete funkcionirati?
I moje zadnje pitanje, i vama i meni, što ćete prvo učiniti nakon što pročitate ovaj članak?
Ja već tražim prvi slobodan termin za servis.
Moglo bi vas zanimati i: Mogu li financijska stabilnost i slowliving ići ruku pod ruku?
Tekst: Maja Puškarić, serijska poduzetnica i majka
Foto: Canva, Unsplash