Među brojnim fobijama, postoji jedna o kojoj se puno ne govori, a izuzetno je neugodna. Naizgled se ne čini strašna, ali utječe na društveni život i na povlačenje od drugih. Eritrofobija je pretjerani strah od crvenjenja pred drugima. Uglavnom se javlja zbog nesigurnosti osobe koja od toga pati. Jeste li znali da vam to može jako zakomplicirati privatni i poslovni život?
Ova neobična fobija nastaje kad osoba ne želi otkriti pred drugima svoje duševno stanje ili se loše osjeća ako se na njima prepozna unemirenost ili nelagoda. Tako dolazi do začaranog kruga u kojemu osoba reagira crvenilom na licu ili vratu već od samog očekivanja da bi se mogla zacrvenjeti pred nekim. To je neka vrsta straha od očekivanja onoga što će nastupiti. Strah od crvenjenja stvara simptom koji pak utječe na pojačavanje straha…
Ta je reakcija straha potpuno automatska i ne može se kontrolirati. Zbog tog straha osoba izbjegava biti u centru pažnje, ne podiže ruke na nastavi. Ne pita ako joj nešto nije jasno, otežan joj je život jer se ne želi izložiti mnogim situacijama koje bi joj mogle olakšati život. Strah od javnog govora može joj se činiti kao noćna mora.
Svi me gledaju
Eritrofobični ljudi misle da drugi uvijek vide kako se one osjećaju, da gledaju njihovo crvenilo, da ih prosuđuju i procjenjuju. To pak dodatno izaziva i strah od znojenja, od razgovora za posao, od odgovaranja pred profesorom i sl. U pozadini svega nalazi se manjak samopoštovanja i veliki osjećaj nesigurnosti. To je tema s kojom se eritrofobi trebaju ozbiljno pozabaviti i potražiti i stručnu pomoć. U suprotnom će vjerojatno imati i lošije rezultate u životu. Strah blokira pamćenje pa ono što su učili, ne mogu kasnije lako reproducirati. Što nam sve eritrofobija još donosi?
Eritrofobija i popratni simptomi
Osim crvenila, posljedično se javljaju i drugi neugodni simptomi poput intenzivnog lupanja srca (osjećaj kao da će vam iskočiti iz prsa), osjećaj gušenja (nedostatak zraka), drhtanje. Strah iz očekivanja je zapravo prirodan i većini se događa da postanu uzbuđeni pred publikom (bar dok im ne postane uobičajeno) ili u nekim stresnim situacijama. No kad na to krenete jako obraćati pozornost i to već unaprijed očekujete, tada to postaje gotovo nemoguće kontrolirati.
Zapamtite da se strah intenzivira ako o njemu razmišljamo, ako ga pokušavamo izbjeći. Bolje da se s njim suočimo i naučimo metode koje pomažu u njegovoj eliminaciji Što se više plašite crvenjenja, pojavljivat će se više situacija u kojima će biti razloga da se crvenilo ponovi.
Jedno od dobrih suočavanja s ovim strahom je da mu se “nasmijete u brk” i izazovete ga, s namjerom da pokažete kako vam to više ništa ne znači. Potrebno je dobre volje i hrabrosti da se s njim suočite, ali kroz vježbu i odvažnost i treniranje samopouzdanja, to se može uspjeti. Iskrena i jaka želja da prihvatite svoj strah, pa čak i da ga sami isprovocirate, onemogućuje mehanizme da se on (jer to si žarko želite) i realizira. Jedan takav primjer u kojemu se eritrofobija morala povući donosimo u idućim redcima.
Moja priča o eritrofobiji: Povlačenje nije rješenje
Razgovarali smo s Mirelom (44) iz Rijeke koja se dulji niz godina borila s eritrofobijom i pogledajmo kakvu metodu je ona smislila da si olakša život.
Crvenjenje sam osvijestila kod sebe vrlo rano, sjećam se da mi se to događalo još u vrtićkoj dobi. Najčešće bi se aktiviralo kada bih bila eksponirana u društvu. Ili kada ne bih znala odgovor na pitanje ili u slučaju tuge, straha ili nelagode. Kako bih se zaštitila od nelagode, počela sam se udaljavati od ljudi i situacija u kojima bi se to moglo dogoditi.
Tek kasnije, s 30-ak godina proučavala sam što mi se događa i naišla na termin eritrofobija. U početku ništa nije pomagalo, samo bi bilo još gore što sam više o tome razmišljala ili pokušavala smanjiti. Na ono na što se fokusiraš, to se još jače događa. Bilo je teško ne razmišljati o tome i funkcionirati u školi ili kasnije na radnom mjestu.
Više od 30 godina sam se pokušavala s time naučiti nositi i nisam razmišljala o terapijama niti se imala s kime o tome konzultirati. Čini mi se da je u mojoj obitelji i otac s tim imao problema, ali ne u tolikoj mjeri.
Pronašla sam način da si pomognem
Najgori je osjećaj bio kad bih unaprijed znala da se moram suočiti s javnim nastupom ili ću biti u situaciji od koje se inače lako zacrvenim. Trajalo bi jako, jako dugo, a lice bi mi bubrilo od crvenila! Bilo bi me užasno sram i kasnije bih izbjegavala te ljude, a sebe krivila što se nisam mogla suzdržati.
Meni je pomoglo kada sam si počela govoriti: „Sad se baš zacrveni i to baš jako, najjače do sada, da vidiš koliko jako možeš ovaj puta!“ Hehe, nakon nekog vremena bih se počelo smanjivati, ali to nije bila jedina metoda. Životne situacije u kojima sam se morala zauzeti za sebe i svoje dijete, bez obzira na posljedice su me ojačale i dale mi snagu da probijem taj, zapravo djetinji strah od (ne)odobravanja okoline, kao preslika situacija iz djetinjstva. Taj je strah, dok vlada nad nama, vrlo realan, ali kao i svi strahovi u životu, jednostavno mu moramo pogledati u oči i suprotstaviti mu se.
Vjera u život tu igra jako veliku ulogu. Taj dio mene možda nikada neće biti kao što je osobama koje nikada nisu imale eritrofobiju. Ali u 90% vremena više ne vlada mnome i svakako živim ispunjeniji život. Osobe koje se u ovoj priči prepoznaju moraju znati da eritrofobija utječe na sve dijelove života u kojima je uključena socijalna komponenta. Dakle, gotovo svugdje. Povlačenje nije rješenje.
Katkad neke emocionalne rane mogu otežati rješavanje eritrofobije, pa pročitajte nešto i o njima.
Pripremila: Ivančica Tarade
Foto: Pexels