Na današnji dan obilježava se Međunarodni dan prijateljstva te smo se u skladu s time odlučili osvrnuti na viziju prijateljstva u današnje, moderno doba kojim vladaju društvene mreže i filteri. Postoje li i dalje iskreni prijateljski odnosi ili i u komunikaciji uživo također provlačimo filtere? Na ta i mnoga druga pitanja pokušali smo odgovoriti iz perspektive intervjua koji smo proveli s dvije dugogodišnje prijateljice.
Razgovor s dvije prijateljice – upoznajte Daliu i Luciju
Što je za vas prijateljstvo? Kako izgleda odnos dvije prave prijateljice?
Lucija: Prijateljstvo, iako dolazi u milijun varijanta i pojava, danas je rijetkost. Predstavlja bezuvjetnu brigu i podršku potrebama druge osobe koje osoba počne osluškivati kao vlastite. Kao i svaki odnos, zahtijeva stalni rad i davanja.
Dalia: Prijateljstvo je naizgled nekako izlizana riječ koja se provlači kroz brojne citate i psihološke obrasce koji sugeriraju određena ponašanja i kalupe, ali za mene je ono sve to što se ne da riječima opisati – istinska potreba za pripadanjem i prihvaćanjem. Baš kao što u ljubavnim odnosima tražimo nekoga „za ziher“ tko će ama baš uvijek biti za nas i uz nas, tako i u prijateljstvu težimo pronalasku srodne duše koja će htjeti razumjeti sve naše terete i lakoće te zajedno s nama vjerovati u bolje sutra te pružati dodatni napor da ga zajedničkim snagama i ostvarimo.
Kako prijateljstvo po tvom mišljenju izgleda u današnje digitalno doba, utječu li društvene mreže na tvoju sliku prijateljstva?
Lucija: Društvene mreže nekako imaju moć negativno utjecati na sve aspekte naših života i sve odnose, pa tako i prijateljstva, no što se mene konkretno tiče, ne utječu izravno. I dalje sam okružena s nekoliko pravih ljudi koji su moj izbor sa i bez društvenih mreža. Iako, kad malo bolje razmislim, neke stvari jače i brže dođu do izražaja danas uz društvene mreže pa se lakše radi i selekcija “prijatelja”.
Dalia: Da, utječu, i to na način da mi pokazuju jasnu diferencijaciju između onog iskrenog i onog što je fake. Iako društvene mreže imaju puno prednosti, pa tako i za prijateljstvo, smatram da se moraju koristiti oprezno i promišljeno u cilju izgradnje i održavanja autentičnog i iskrenog odnosa. Kada gledam mlađe generacije, zamijećujem kako im se svi odnosi, pa tako i prijateljstvo, najčešće grade na virtualnoj razini. To može biti velika zamka za realnu komunikaciju u stvarnom vremenu i prostoru, kao i za stvaranje nejasne granice koja nas dijeli od emocija i dublje interakcije koja se može ostvariti samo uživo, licem u lice. Ja pripadam toj rubnoj generaciji koja je proživjela i iskusila život prije interneta te ovaj sada gdje su internet i tehnologija pomalo baza svega što radimo i mogu reći kako ne vidim da je digitalizacija negativno djelovala na moj prijateljski odnos jer ga i dalje održavam živim, snažnim i bitnim.
Koja su tvoja očekivanja u prijateljskom odnosu?
Lucija: Moja očekivanja su zapravo velika, iako nesvjesno. U tih navedenih nekoliko odnosa uvijek dajem sve od sebe i onda očekujem da mi se vrati istom mjerom i da mi te osobe budu prijatelji kakav sam i ja njima.
Dalia: Moja očekivanja nekako idu u skladu s mojom osobnosti. Puno dajem za svaki odnos i jednako tako puno tražim i očekujem natrag. Želim biti transparentna, iskrena, topla i bezuvjetno tu za osobe do kojih mi je stalo i prirodno je da to očekujem natrag jer to je nekako baza odnosa. Sve ostalo može biti samo dodatni bonus i nadogradnja.
Po čemu je vaše prijateljstvo posebno?
Lucija: Naše je prijateljstvo posebno ne samo po trajanju, iako je i po tome, ali i po kvaliteti i dubini budući oduvijek možemo dijeliti apsolutno sve bez ikakve cenzure i uljepšavanja.
Dalia: Volim vjerovati i osjećam kako je naše prijateljstvo jedno od najposebnijih prijateljstava koja su ikada postojala. Da to nije puka subjektivnost, dokazuju mi brojni komentari ljudi koji poznaju mene i Luciju i koji nam govore kako smo mi zaista poseban spoj kada je prijateljstvo u pitanju. Mislim da je stvar u velikoj ljubavi koju osjećamo jedna prema drugoj jer nakon svih ovih godina, mi više ni nismo prijateljice, nego sestre – uvijek i bezuvjetno tu jedna za drugu, bez propitivanja, sumnje, spletki i ikakvih figa u džepovima.
Što je najljepše što je tvoja najbolja prijateljica napravila za tebe ikada?
Lucija: Na ovakva pitanja obično idu neki spektakularni odgovori, no ja mislim da je najljepše što je moja prijateljica učinila za mene upravo ono što čini i dalje – uvijek je tu za mene i voli me i podržava u dobrim i lošim periodima života, s jednakim žarom, voljom i iskrenom ljubavi.
Dalia: Kao dijete sam često zamišljala osobu koja bi mi mogla biti najbolja prijateljica i ona je živjela u mojoj mašti sve do dana kada sam malo bolje upoznala Luciju i kada sam shvatila da je ona upravo ta osoba, a i mnogo više od toga. Ona je upotpunila ogromnu rupu u mom srcu koju ne bi mogao zakrpati nitko drugi osim nje. Samim time što je uvijek i bezuvjetno uz mene, zaslužuje najsjajniju medalju za najbolju prijateljicu koju svijet može izmisliti. Svih ovih godina, bilo je jako puno i malih i velikih stvari koje je napravila za mene i koje zaslužuju prave hvalospjeve, no meni je najdraže upravo to što me prihvatila baš takvu kakva jesam i što me takvu voli, poštuje i podržava svakim danom, u kojem god smjeru krenula. Takva podrška je jedna od najvećih životnih vrijednosti koje možemo otkriti i steći.
Preko čega nikada ne bi mogla prijeći, odnosno oprostiti?
Lucija: Hm, pa lako je teoretski govoriti o tome što ne bismo nikada i onda nam se to često obije o glavu – ali smatram da je općenito u odnosima veliki problem izdaja i zapuštanje odnosa.
Dalia: Kada je iskreno prijateljstvo u pitanju, s ovakvim se pitanjima čovjek niti ne stigne baviti jer za to jednostavno nema potrebe, iako osobama koje volimo opraštamo svaki dan iznova jer smo svi ljudi i svi griješimo. Osoba sam koja može prijeći preko mnogo toga, ali hipotetski gledano, ono što ne bih mogla tolerirati je iskorištavanje iskrenosti i dobre volje radi vlastitih sebičnih potreba te manipuliranje nečijim osjećajima. No, u takvom slučaju onda više ni ne govorimo o prijateljstvu.
Sjećaš li se trenutka kada ste postale prijateljice? Kako si ga doživjela, kakve osjećaje pamtiš?
Lucija: Sjećam, točno znam to ljeto, okolnosti, ushićenje i provođenja puno vremena na mobitelu jer je bilo ljeto pa smo bile svaka na svojoj strani. Otpočetka je obećavalo jer je čak i započeo kao nijedan drugi odnos do tada, a isto tako i traje sve do danas.
Dalia: Bile smo tinejdžerice s puno „velikih“ tinejdžerskih problema. Bila sam kod Lucije doma na druženju i pričale smo satima o svemu. Kući sam se vratila sa suzama u očima, a kada me mama pitala što se dogodilo. Nisam joj znala objasniti, ali srce je itekako znalo. Pronašla sam ono što je moja duša oduvijek tražila. Klišejasto rečeno – svoju drugu polovicu. Danas je Lucija moja vjenčana kuma, sestra, najbolja prijateljica, dio mene na neobjašnjive, najposebnije, najemotivnije moguće načine i ja sam na tome najzahvalnija na svijetu. Svakome želim da u životu pronađe osobe koje će im značiti makar pola koliko ona meni znači. I svakome želim u životu barem jednu Luciju koja je upravo to što joj i ime govori – jedinstvena svjetlost.
Za kraj možemo zaključiti kako nam priča ove dvije prijateljice doista može biti potvrda da prava prijateljstva i te kako postoje.
Moglo bi vas zanimati i: Tek kada sam prestala previše razmišljati počela sam istinski živjeti
Tekst: Slowliving.hr
Foto: Pexels