Ako ste gledali film “Ne znam kako joj to uspijeva” u kojem glumi Sarah Jessica Parker onda ću vam otkriti da taj film govori o temi koju ću obraditi u ovom tekstu. Ovo je članak posvećen svim ženama koje se osjećaju umorno od svih nametnutih moranja i trebanja.
Za sve vas koji niste gledali film, napravit ću samo kratki uvod jer je ovo film koji bi svaka žena koja se ponekad osjeća razapeto između svih svojih uloga (zar postoje žene koje se ponekad tako ne osjećaju?!) trebala pogledati. Naime, iako ovaj film nema neku posebno visoku ocjenu od kritičara mislim da može biti i te kako koristan podsjetnik za žene da zastanu i razmisle o svojim prioritetima.
Sarah Jessica Parker glumi uspješnu poslovnu ženu i majku koja poput mnoštva žena danas jednostavno iz dana u dan pokušava biti savršena u svim ulogama i uvijek ima osjećaj da nije dovoljno. Ako ima savršeno uspješan dan na poslu, vrlo vjerojatno nije stigla ni na uspavljivanje djece. Ako dan posveti djeci, posao ispašta. Ako se posvetila i poslu i djeci nije izdvojila vrijeme za partnera ili za prijatelje. Nekako je u tom filmu tako slikovito prikazan taj svakodnevni stres na koji smo se izgleda navikle. Ili barem izgleda kao da jesmo…
Nitko ne zna koja od nas se budi s tjeskobom, koju od nas život iz dana u dan uporno troši, ali znamo da danas svatko poznaje barem jednu ženu koja ima bolest štitnjače ili anksiozni poremećaj.
Naše tijelo nam glasno poručuje da je umorno i da se ne može nositi sa svim tim nametnutim moranjima, ali od buke oko nas jedva da ga vidimo i čujemo.
Što nam vrijede sva priznanja drugih ako liježemo mrtve umorne i budimo se bez entuzijazma? Postavljam ti opet pitanje iz naslova jer želim da ga stvarno čuješ.
Ipak, ne želim da ovaj članak nosi u sebi pesimizam. Želim da probudi i mene i tebe i da shvatimo da jednom kada i naše tijelo reagira kroz neku bolest većina ljudi oko nas će zaključiti da smo same krive što smo prelazile svoje granice… I što onda?! Vrijeme se ne može vratiti.
Krajnje vrijeme je da naučimo razlikovati što su naše želje, a što nam se uporno nameće. Jučer sam pročitala kako je Steve Jobs na kraju svog života izjavio kako je shvatio da nije važno koje je marke njegov sat ni koliko košta jer svaki pokazuje jednako vrijeme. Shvatio je i kako će ga svaki automobil dovesti na istu destinaciju bez obzira na to kakav je…
Ne dopustimo da i mi takve stvari shvatimo kada bude kasno.
Tko si ti bez svih uloga koje nosiš?
Kada si posljednji put osjećala onu divnu nesputanu slobodu?
Neka tvoj i moj novi cilj bude barem jednom dnevno imati taj osjećaj. Možda drugi neće vidjeti da ti nosiš u sebi tu radost i slobodu, ali TI ćeš znati. Na kraju je jedino to i važno!
Tekst: Anđela Sabranović
Foto: Pexels