Gledam kako moj sin pokušava ugurati slagalice na mjesto na kojem ne pripadaju i ljuti se jer se ne uklapaju u sliku, pa gura na silu, ne uspijeva i napokon odustane…
Razmisli potom, počeše se po glavi, stane i puno nježnije nađe joj mjesto i nešto poslije – smjesti je i nasmije se.
Kroz glavu ciljam i shvatim, pa ovo sam ja u svojim dvadesetima, identično ponašanje.
Bilo je lijepo, ne bih ih mijenjala ni za što na svijetu, i definitivno sa jednom dozom dragosti prisjećam se svega što se događalo i stavljam na mjesto sve trenutke koji su mi pomogli da se oblikujem kao osoba.
Pri pomisli na dvadesete najviše mi se vraćaju u misli putovanja.
Obišla sam jedan divan komadić zemaljske kugle i bilo bi suludo ne poželjeti vratiti se barem na kratko na određene lokacije ili u periode.
Dvadesete su bile izvrsna priprema za sve što će se u mojoj glavi oblikovati kroz iduće vrijeme.
Birala sam putovati, konstantno, bez iznimke, svaki ili svaki drugi mjesec, sav novac utrošiti na putovanja.
Iako je taj nomadski način života za mnoge u našoj okolini bio sinonim za besmisao jer se tada i nije toliko mnogo putovalo kao sada – osjećala sam da je to za mene korisno i potrebno. Na putovanja sam nosila knjige, učila jezike, gutala raznovrsnu literaturu, pronašao me u međuvremenu i posao s kojim sam mogla pokrivati troškove puta.
Nekad nostalgična, nekad ponosna na sebe, nekad mrtva hladna prema svemu što je iza mene, ali uvijek zadovoljna činjenicom da sam svaku fazu, odnosno period svoga života iskoristila najbolje što sam tada znala odnosno mogla.
Pogledajte ovu objavu na Instagramu.
Pa ipak, u jednom trenutku dvadesetih ja sam se nakratko izgubila, otišla od sebe i od onoga što ja jesam, a razina naivnosti dosegnula je svoj vrhunac. Rekla bih da sam prije dvadesetih zapravo bila jako lijepo povezana sama sa sobom i svime što volim, iako ne svjesna sebe kao sada kretala sam se kroz življenje oslikavajući unutar istog sebe. I zato moji roditelji često kažu da nisam bila laka u procesu odgajanja, i vrlo buntovnički pristupala sam mnogim narativima što mi se zapravo kod mene i svidjelo.
Ali eto, preseljenje, zbunjenost, te dvadesete krivudava je cesta bila.
I istina… Često sam se pokušavala uklopiti na krivom mjestu.
Na silu, smjestiti sebe unutar kalupa, unutar slagalice koja nije moja šablona, niti slika koja ima smisla.
Hladne nejasne slike, likovi zbunjeni i ja toliko srčana u tome, sa snažnom željom da pripadam, da budem dio nečega što je bilo imaginacija u mojoj glavi.
Pet godina poslije počela sam se suočavati s istinom da nemaju svi ljudi dobre namjere, da zato postoje debeli razlozi i da možeš smetati samo zato što imaš široki osmijeh na licu, bijele zube, što si komunikativna ili sposobna.
Možeš smetati jer ti se prioriteti ne poklapaju sa prioritetima određenog plemena, možeš smetati jer si zdrava, možeš smetati zbog sto milih i nemilih razloga, ali trebaš vrijeme da shvatiš da to nema veze sa tobom. I da ne smetaš ti, nego smeta sve ono u čovjeku što mu fali i nije ostvareno, pa nesvjesno svoje težnje projicira kroz tebe.
Tomu služe ti procesi odrastanja, da naučiš biti nježan prema sebi, i da prihvatiš gdje se možeš uklopiti, a gdje ne trebaš ili ne želiš…
Pogledajte ovu objavu na Instagramu.
Kad sam prihvatila svoje oblike i kad sam ih počela stavljati dio po dio kamo pripadaju, sve se krenulo slagati. Jedno po jedno. I znam, neke će se stvari mijenjati, dodavati ali sama sebi sam osnovica, polazna točka i prihvaćam to tako da znam čime raspolažem.
Što ti želim ovime poručiti?
Napravi razliku. Golicaj svoje dubine, kopaj.
Zavrti se oko sebe.
Sve dok se ne prikaže ona kružnica odnosno polazišna točka koja predstavlja tebe.
I nije bitno koliko godina imaš, neki se gube i prije i poslije, a možda ću se još gubiti i ja – razlika je samo u tome što sada znam neke prečice koje me brže vode samoj sebi. Meditacija.
Tridesete me uče živjeti slobodnije, um je izašao iz kaveza, učim slušati pozornije, pokušavam shvatiti čovjeka preko puta sebe, većinu važnih odluka nastojim prespavati, ne zamjeram, ne ljutim se na svaki podražaj, ne želim se doimati sretnom – želim da i tuga i sreća budu sastavni dio moga putovanja, jer znam da trebam obje. Učim obuzdavati svoj ego za veću i širu sliku postojanja. Otvorena sam za učenje i znam da sam svaki dan jednu stepenicu više, a jedan cijeli mjesec dignem se za kat.
Pogledajte ovu objavu na Instagramu.
Od svoje ličnosti kreiram jednu pitomu ustanovu, jednu udrugu koja ima beskonačan broj prostorija, sve su uglavnom prozračne i sa puno svjetla.
Kad kreneš slagati slagalicu dobro razmisli sviđa li ti se slika i uklapaš li se u nju. I ako je vizualno složiš u svojim mislima razmisli koga sve vidiš na njoj da bi ona bila potpuna.
Naučila sam da je ključ održavanja kvalitetnih odnosa bilo sa samom sobom, partnerom, djecom, obitelji, prijateljima u pronalaženju ravnoteže. Ako se lijepimo jedni na druge – ubrzo upadamo u zamku i pregorijevamo, sjedimo li previše udaljeni jedni od drugih – nikada ne možemo osjetiti toplinu – toplinu zagrljaja, riječi, poljupca.
Pogledajte ovu objavu na Instagramu.
Zahvalna sam za sve ljude koji su dotakli moj život.
Ljekovite nastojim sačuvati blizu,
Sve druge – učim prihvaćati,
nastojim i od njih i o njima učiti – sa određene udaljenosti.
Što stariji – mudriji, ima smisla i sviđa mi se.
Moglo bi vas zanimati i: Kako možete sami napraviti ulje od lavande i koje su sve njegove dobrobiti
Tekst: Inga Marić
Foto: Instagram