Posljednjih dana trebam svježeg zraka više nego inače.
Misli guše. Stan me guši i tražim nešto da pomjeri kotač.
U koju god prostoriju uđem iste me slike prate. Djeca, majke, svijet.
Brzinski razmatram tematike i slikovnice, jedna mi se učinila posebno prilagođenom za vrijeme u kojem živimo, stavljam je torbu i krenemo van. Nakon duge šetnje sjedamo u „naš“ kafić, gotovo u domaću atmosferu.
Dočekuje me gazdarica Austrijanka, konobarica Mađarica, a unutra sjede različiti ljudi, mahnem u znak pozdrava svima jer se to tako ovdje radi, mali je grad.
Jedni pričaju njemački, drugi engleski, treći ruski, četvrti swahili.
Pomišljam kakvo divno šarenilo, svi se smiju, tiho razgovaraju sa tonom koji priliči situaciji. Na taj način pokazuju poštovanje prema svima unutra jer su stolovi prilično zbijeni, a glazba stišana.
Ovoga fali u svijetu, poštovanja vremena i prostora – samo mi dolazi.
Vratimo se slikovnici.
Čitajući djeci uz doručak dolazim do stranice na kojoj zastajem.
Zagledam se, dublje, više.
Gubim glas, i ne mogu dalje…
Sin me napominje: “Mama čitaj, nastavi…“
Sa knedlom u grlu izgovaram riječi: “Ponekad ozlijedimo jedni druge..“,
Pogledam u vrh ilustracije – dva dječaka i sa obje strane izgovaraju: „mama“ „mama“.
U samo jednom trenutku mi se prikazao jedan odgovor koji vrijedi za sva pitanja koja sama sebi postavljam posljednjih dana. Pitanja poput: “kako ja mogu pomoći, kako ja mogu nešto mijenjati?“
Otključala sam bravu svih odluka koje su još ranije donesene ali ovoga puta snažnije nego ikada prije.
I razumijem, na osnovu ilustracije u dječjoj slikovnici tako jednostavno dolazim do odgovora.
Majke, mi smo odgovor.
Gledam svoju djecu i zaključujem…
Ja sam ta.
Ja sam majka.
Ja danas preuzimam odgovornost za polja koja pokrivam.
Ja sam ta od koje sve polazi i dolazi, moja prisutnost u njihovim životima odgovor je na tugu u svijetu, ja sam ta koja grli, ja sam ta koja ljubi, ja sam ta koja ih je rodila, ja im mogu utkati u dušu i kosti miroljubivost. Ja ne mogu mijenjati ono što se zbilo, ali mogu utjecati na svijet koji gradimo dalje.
Djeco moja!
Ja ću vas naučiti da bitka nije rješenje, ja vas mogu naučiti da prihvaćate,
ja sam ta koja ima odgovore na usnama, mogu biti toliko snažna i moćna te vam u svaku poru vašeg bića usaditi ljubav tako da nikada, ali nikada ne posumnjate u to jeste li voljeni, jeste li s namjerom stigli na ovaj svijet, i pripadate li tu.
Djeco moja, i sva ostala…
Nikada, ali baš nikada ne povjerujte kad vam kažu da je rat jedino rješenje ili da je nanošenje boli drugome nešto što tako mora biti.
Učit ću vas da uvijek budete na strani slabijeg.
Jer sam ta koja mijenja svijet dok ljubi dva malena čela prije nego utonu u san,
ja sam ta koja je izabrala da se ne uspavljujete sami, ta sam koja vjeruje da nakon devet mjeseci provedenih ispod moga srca ne možete daleko od njega pa vas iduća tri na prsima svojim grijem, s druge strane srca.
Ja sam ta koja vas je skupa sa vašim ocem smjestila u sredinu našega kreveta, unutar naše sobe usprkos strahu da ćemo se time udaljiti nas dvoje.
Isto sam ta koja je izabrala dojiti vas sve dok priroda ne kaže sama da je dosta.
Ja sam ta koja će vam pokazati svijet, možda vas neću moći odvesti na sva mjesta na koja bih htjela…
Ali ja sam i dalje ta koja vam kupuje slikovnice i čita vam odnosno priča o svemu što je u svijetu lijepo i želim da znate da niste sami u svemiru, ali da ste bitni, najbitniji jednako kao i svi drugi.
Pamtit ćete iz mojih priča Noinu arku kao i priče s bliskog istoka, pamtit ćete i Mustafu iz Turske, James-a iz Velike Britanije, kao i priče o Ezri, Firuzu i Erdi, spominjat ćemo Mauia koji je ukrotio Sunce, vodit ću vas u naš Mostar i Bijelo polje gdje je rođen vaš djed, tamo vidjet ćete Eneja, Azru i Jelenu, Anu, Mariju i Sofiju i imena njihova bit će vam bitna samo da se možete ljepše igrati.
Znat ćete da je svako ime samo ime, i da je ljepota u oku promatrača.
Ako vam netko nekada kaže da je neko od imena ružno, da je neko dijete ružno i vi u to povjerujete, onda je to zato što ste ružni vi i slike u vašim očima.
Birala sam roditi vas, odgojiti vas i darovati vas svijetu i svijet vama.
Preko vas ja sam majka svoj djeci ovoga svijeta,
zahvaljujući vama kroz moju krv zauvijek će putovati bezgranična ljubav.
Zato danas pozivam sve majke i one koje će to tek postati – ne budite gluhe,
čujte tugu diljem svijeta,
čujte plač nedužne djece,
dok imate živu i zdravu djecu učite ih vrijednostima,
pokažite im ljubav,
kažite im svaki dan da ih volite.
Prekinimo cikluse generacijskih trauma. Ne obećavam vam da je lako, ali obećavam da vrijedi jer je to jednosmjerna cesta kojim svi moramo krenuti ako želimo kreirati svijet sa više empatije, s više ljubavi.
Uvjerena sam da su za, gotovo, sve loše što se danas događa kriva uvjerenja, nerazumijevanje, i jedna obitelj u kojoj je falilo ljubavi.
Drage majke, dragi očevi, drage bake, tetke, ujaci i drugi – čitajte djeci priče za laku noć, čitajte priče iz cijeloga svijeta, miješajte imena, boju kože i očiju, naučite djecu da svijet nije samo vaše selo, mali grad i da vaša vjera nije jedina ispravna i Bogom dana, i da na planeti Zemlji žive prekrasna ljudska i druga bića, i da ako tuge ima, a ima je i bit će je – postoji zato što je nekada i nekome falilo ljubavi i prihvaćanja.
Dajte prednost razumijevanju pred predrasudama.
Draga majko, ti si ta.
Dragi oče, ti si taj.
Preuzmimo odgovornost, svako za svoj dom, svatko za svoj prag.
Slikovnica koju smo čitali:
Ako dođeš na Zemlju
Sophie Blackall
Tekst: Inga Marić
Foto: Privatna arhiva, Canva