Danas, 05. listopada obilježava se Svjetski dan učitelja. To je svima nama prilika da doista zastanemo i razmislimo o istinskoj ulozi koju su učitelji imali u našim životima. Vjerojatno se svi sjećamo barem jedne osobe koja je na nas tijekom obrazovanja ostavila poseban dojam i koje se uvijek rado sjetimo.
Kada samo malo razmislite, shvatit ćete kako je zvanje učitelja nevjerojatno dragocjeno jer su to osobe koje aktivno sudjeluju u životima školaraca, ostvaraju veliki utjecaj, mogu ih motivirati, inspirirati i tako dugoročno kreirati jedan bolji svijet. Zato smo posebno sretni što smo imali priliku razgovarati s Dejanom Nemčićem koji je čak dva puta proglašen najboljim učiteljem na svijetu. Da, dobro ste pročitali, na svijetu! On je osoba koja doista dokazuje kako pojedinac može mijenjati svijet u kojem živi na bolje. Zato dragi naši, uživajte u razgovoru koji slijedi.
Svjetski dan učitelja je svima nama prilika da osvijestimo važnost rada učitelja te da se naglasi njihov utjecaj na društvo u cjelini. Mislite li kako je društvo u kojem živimo svjesno uloge učitelja u životima školaraca?
Već deset godina sam u sustavu obrazovanja, i toliko se toga puno promijenilo, zamišljam si onda kako tu promjenu osjete učitelji koji već rade 20 ili 30 godina u sustavu. Danas je veliki izazov biti učitelj, način poučavanja se promijenio, a u konačnici i sama djeca su se promijenila. Došla je nova generacija djece, koja su informatički dobro potkovana, koja traže stalni izazov, kojima je ponekad škola veliki teret i ne gledaju školu kao suradnika u stvaranju vještina i novih kompetencija. Glavni cilj je imati odličan 5, i upisati željenu školu, a najviše mi smeta što ponekad iza te petice nema znanja, nego samo ocjena koja je dana od strane učitelja koji u strahu od sustava, roditelja pa i ravnatelja često time sam sebi želi skrati muke na kraju godine. Smatram da je biti dosljedan danas u ovom poslu jako teško, često padamo na tom testu, ali trebali bi pokušati stajati iza svoje riječi i ocjene koju zaključujemo svojim učenicima.
Da možete odmah promijeniti jednu stvar u našem obrazovnom sustavu, što bi to bilo?
Da mogu sada odmah promijeniti, bez prevelikog razmišljanja to bi bilo ukinuti ocjene. Inflacija petica dovela je samo do psihičkih problema učenika, koji su ionako jako izraženi zbog zadnjih dvije godine online nastave. Mnogi učenici stekli su dojam, ili ih je sustav tako naučio da vrijede samo ako imaju 5. Mislim da je to kriva slika koju šaljemo mladima, jer vrijedni su i oni s manjim ocjenama od 5, često se pokazalo da učenici koji imaju i slabije ocjene bolje uspiju u životu i zaposlenju od onih koji su bili odlični. Ovakav način ocjenjivanja je zastario, i ministarstvo bi uvelike trebalo raditi na tome da promijenimo način ocjenjivanja učenika, za početak barem u razrednoj nastavi.
Drugi put ste proglašeni najboljim učiteljem na svijetu. Što mislite da vaš pristup djeci najviše izdvaja?
Od prvog dana rada u školi odlučio sam da želim drugačije obrazovanje i drugačiju geografiju od one koje sam gledao po školama, na neki način želio sam reformu ovog predmeta. Zapravo želio sam geografiju u kojoj doživljavamo emociju i geografiju u kojoj imamo aktivirana sva osjetila. Sat bez doživljene emocije za mene je izgubljeni sat. Nisam od onih učitelja koji samo dođu na sat, kažu što imaju i odu sa sata. Često se zainteresiram za probleme svojih učenika, želim im pokazati da postoji netko tko ih zbilja cijeni takve kakvi zapravo jesu, da vjerujem u njihove talente i snove. Važan dio naše nastave je i humanitarni rad. Često kažem učenicima da mogu imati svu pamet svijeta, ali ako nemaju onu izraženu ljudskost, empatiju da im to ništa ne vrijedi. Najvažnije je pogledati pored sebe čovjeka u nevolji, ili ako vide neki gorući problem da ga pokušaju riješiti. Do sada sve dobro funkcionira, i zapravo u njima vidim male velike ljude koji ovaj svijet čine boljim mjesto za živjeti.
Pročitali smo da s učenicima gradite iskren odnos. Osjećate li da to nekad narušava vaš autoritet ili ga ustvari produbljuje?
Nikada nisam imao problema s autoritetom u razredu, ali nikad se nisam ni postavljao kao da sam važniji u sustavu od svojih učenika. Na početku našeg druženja u petom razredu, postavimo pravila ponašanja preko kojih ne možemo prijeći, jer tada se naš odnos može srušiti kao kula od karata. Učim ih da svaki dan rade na odnosima, kako s prijateljima tako i s učiteljima i roditeljima. Često ističem koliko sam ponosan na naš odnos na nastavi, gdje stvarno često osjetim poštivanje prema svom učitelju geografije. Mislim da je to tako, jer ih ja osobno poštujem, često energično držim motivacijska predavanja gdje oni shvate da mi je stalo do njih. A to je i istina, stalo mi je do njih, njihovog uspjeha, i budućnosti!
Svjesni smo kako danas djeca, ali i mi odrasli previše vremena provodimo na mobitelu što utječe na naš fokus. Postaje nam nemoguće primjerice pogledati film bez da provjerimo mobitel. Mislite li da je djeci zbog toga danas izazovnije zadržati pozornost?
Koliko su se vremena poučavanja promijenila upravo vidim po toj činjenici. Danas je veliki uspjeh zadržati koncentraciju učenicima punih 45 minuta. Nekada si im mogao pustiti film i oni mirno gledaju cijeli sat. Danas je to gotovo nemoguće. Pustiš film, a oni već nakon 5 minuta postaju nemirni, i postane im dosadno. Zato učitelj nije samo učitelj na satu, on je i zabavljač, animator, psiholog i tješitelj. Barem pet uloga promijenim kroz sat, zato ističem da je ovaj posao vrlo izazovan i nije za svakoga, ponajviše zbog velike promjene u psihologiji djece i načinima poučavanja.
Odakle crpite inspiraciju i motivaciju za konstantni rad na sebi?
Najveća mi je motivacija osjećaj važnosti posla koji radim. Biti učitelj nosi težinu, kako za državu tako i za lokalnu zajednicu u kojoj živim i radim. Dobar učitelj ne prestaje raditi na sebi, on svakodnevno radi da u novom danu bude bolji nego što je bio taj dan. Kad vidim rezultate rada, kad primjenjuju ono što smo naučili na satu, ili kad vidim da su humanitarno pomogli nekoj osobi ili skupini ljudi, onda znam da sva ova žrtva, odricanje i napor imaju smisla. U današnja vremena čak je čudno pričati djeci o humanitarnom radu, kao da je empatija postalo nešto manje moderno i zanimljivo. Ponekad se i sam sebi čudim koliko imam volje od njih napraviti empatične ljude. Težak je to put i cilj, uz sav ovaj materijalni svijet koji nas okružuje i koji govori da je novac najvažniji. Borba je svakodnevna i spreman sam na sve izazove.
Malim istraživanjem o vama otkrili smo i kako doista uživate u humanitarnom radu te ste naglasili kako je rad s djecom u Africi vrhunac vašeg rada. Kako ste uopće osvijestili tu ljubav prema humanitarnom radu?
Često mi učitelji volimo istaknuti da su učenici zapravo slika svojih roditelja, odnosno prema odgoju roditelja mi vidimo kakvi su oni. Ako su im roditelji posvećivali manje vremena, oni su obično u školi željni pažnje svih sudionika sustava, ako su odgajani da pozdravljaju, oni će to raditi i u školi, poštovati starije, tako sam i ja sam odgajan. Moji roditelji su mi usadili vještine pomaganja, da nije novac ono čemu trebam težiti , nego biti mali čovjek, velikog srca. I ponosan sam na tu osobinu, da doživljavam čovjeka pored sebe, često me muče teške životne priče ljudi, svima bih pomogao i spasio bih cijeli svijeta iako znam da je to nemoguće. Budući da sam tu osobinu shvatio kao najveću životnu vrijednost, tako to prenosim i na svoje učenike. I svakodnevno vidim napredak i rezultate u toj misiji.
Živimo u svijetu kada većina djece ima puno više no što smo mi kao djeca imali. Što mislite postoji li način da im prenesemo zahvalnost koja je karakteristična za mališane u Africi?
Zadnjih 5 godina provodim u afričkim školama preko ljetnih praznika. Nigdje tako izraženo nisam doživio zahvalnost na malim stvarima i ljubav prema školi kao u Africi. Nekada se i sam pitam kako je to moguće, da oni na jednoj maloj olovki danima zahvaljuju. Obožavaju školu, jer znaju da je škola izlaz iz siromaštva, put prema boljoj budućnosti. Kad skupim svu tu ljubav prema školi onda to treba prenijeti na moje učenike u Zagrebu. Često im svoju misiju u Africi implementiram u nastavu…
Koji su vam daljnji planovi i što vam je sljedeće na poslovnom planu?
Sljedeći korak je priprema za najveću obrazovnu konferenciju u svijetu koja se za mjesec dana održava u New Delhiju, Indija. Po prvi puta na tu konferenciju odlazim kako Ambasador Global Teacher Award-a, i radim na pripremi da dostojanstveno predstavim naše obrazovanje i našu zemlju. I naravno, ono što dugo kuha u meni je priprema velike obrazovne konferencije u gradu Zagrebu, gdje ćemo okupiti najbolje učitelje regije i Europe i pokazati kako je uloga učitelja vrlo važna u društvu, jer time želimo pomalo vraćati ugled obrazovnih djelatnika koji se kroz povijest negdje izgubio. Svatko od nas mora dati svoj mali doprinos, i konferencija će biti jedan od tih malih koraka prema naprijed.
Vidi se da je vaš posao doista vaš poziv te da ga živite cijelim bićem. Jeste li oduvijek znali da želite predavati djeci?
Imao sam sreću i privilegiju da sam još davno u petom razredu osnovne znao da želim biti učitelj geografije. Kad nam je tadašnja učiteljica geografije došla na prvi sat, stavila kartu svijeta na zid, meni se samo upalila lampica u glavi i sam sebi rekao: „Da, želim biti učitelj geografije“. Od tada sam radio na tom cilju, i mogu reći da živim svoje snove, a to je biti ovo što sada radim. Za mene je ovo najljepši posao koji mogu zamisliti, i vidim se samo u njemu. Naravno nije svaki dan posut ružama, ima teških dana, problema, ali u konačnici kad legnem navečer u krevet, svjestan sam da radim nešto veliko, i važno za ovu zemlju.
Imate li možda neki savjet za mlade koji se tek traže i ne mogu otkriti što bi to mogao biti njihov poziv?
Savjet koji dajem mladima je da budu hrabri, i da slijede svoje srce. Kad imamo svoje snove, i ciljeve, često će okolina utjecati na to da u njih posumnjamo. Treba biti ustrajan, i ne odustati odmah na prvoj prepreci. Bit će izazova, suza, kušnji, ali kad sve to nadvladaju, onda će doći i uspjeh. Nekada nam i naši bližnji sugeriraju da nije dobro to što imamo svoje snove, i ciljeve, i da su neostvarivi, ali uvijek imajte na umu: „VI ćete taj posao raditi cijeli život, i zapravo je činjenica da nećete raditi ni jedan dan u svom životu ako ćete raditi posao koji volite i u kojem uživate. To je ona ljubav prema tome što radite… Vaša sretna svakodnevica“.
Razgovarala: Anđela Sabranović
Foto: Davor Puklavec, privatna arhiva