Na seansama s mojom psihoterapeutkinjom relativno često dođemo do zaključka kako sam opet pomiješala svoje želje s onima koje su mi zapravo nametnute.
Moram odmah na početku teksta priznati kako sam sklona idealiziranju svega oko sebe pa to apsolutno ne čudi. Ja sam tip koji će vrlo lako zaboraviti da je sve ono što ljudi objavljuju na društvenim mrežama zapravo samo highlight njihovog dana te da se iza toga krije život. Iako svjesno preuzimam odgovornost za to, moram naglasiti kako pripadam generacijama u kojima nismo toliko učeni osluškivati sebe. Sjećam se kako smo još u školskim klupama konstantno bili uspoređivani s drugima. Znam da su naši učitelji i roditelji tako u nama nastojali pobuditi neki pozitivni inat, ali zapravo su napravili veću štetu jer su nas naučili cijeniti sebe kroz odnos s drugima…
Kada ste odrastali tako društvene mreže postaju doslovno opasne za vas jer umjesto da se uspoređujete isključivo sa svojom prošlom verzijom počnete usvajati od svakoga po nešto, ali na nesvjesnoj razini. Tako primjerice naletim na super video pustolova koji putuje kroz svijet s ruksakom i poželim živjeti točno takvim životom, dok već sljedeći dan naletim na video osobe koja je kućanica i savršeno vodi svoje kućanstvo i poželim biti nešto poput nje…
Srećom polako (ali stvarno polako) sam počela shvaćati kako sam ja individua i kako moram prije svega duboko upoznati sebe kako bih znala što doista želim. Još jedna važna lekcija koju sam naučila je i to da promatrajući druge nikad neću moći vidjeti što ja jesam i što ustvari imam. Kada sam jednom došla do ovih shvaćanja, moji unutarnji alarmi su postali toliko glasni da više jednostavno ni ne mogu birati ono što nije u skladu sa mnom. Ovaj tekst sam odlučila napisati kada sam shvatila da i dalje mnogi oko mene ne znaju zastati i zapitati se gdje prestaju drugi, a počinju oni sami.
Koliko su svi zapravo skloni podsvjesnom usvajanju potvrđuje činjenica kako danas većina ljudi živi u istim ili sličnim domovima, nose slične odjevne kombinacije, osmišljavaju iste aktivnosti za djecu… Počeli smo čak i izgledati isto. Gledam kako danas mlade djevojke naivno daju posebnosti svog lica kako bi izgledale točno onako kako nalažu današnji standardi ljepote. Nemoguće je da svima dobro pristaju jednake iscrtane obrve ili popunjene usne. Najveće dive poput Audrey Hepburn ili Jackie Kennedy su imale tanke usne i svijet ih sigurno nikad neće zaboraviti jer su imale karizmu koju nikad nećemo moći kupiti. To dokazuje da svijet oduvijek žudi za onima koji će se usuditi biti svoji.
Ta pomalo i banalna usporedba s fizičkom izgledom današnjice je zapravo savršen primjer kako je lako jeftino prodati sve ono što nas čini posebnim za ono što nas čini društveno prihvatljivim. Prihvatljivo je često dosadno i zato budite previše za druge ako ste takvi pravi za sebe.
Kada jednom počnete birati sebe iznad drugih, ne očekujte da će biti jednostavno. Ljudi se često osjećaju ugroženo kada u svojoj blizini imaju one koji su dokaz što je sve moguće, ali ne dozvolite da vas to ikad obeshrabri.
Ništa ne košta poput života provedenog u sjeni i s potisnutim željama.
Čuvajte dobro svoj sjaj jer kada on jednom izblijedi, teško ga je vratiti. Samo ćete tako uvijek znati gdje prestaju drugi, a počinjete vi.
Tekst: Anđela Sabranović
Foto: Pexels