Ako jedna cigareta uzima 11 minuta tvog života, koliko ga uzima telefon? Možda puno više.
Dok cigarete ubrzavaju put da obolite od raznih stvari, a prije svega da posljednje udahe u svom životu primate putem umjetno umetnute tube, telefoni nisu daleko od tihih ubojica cigareta.
Pogrbljene glave sve više rezultiraju iskrivljenom kralježnicom u mladih ljudi, plavo svjetlo velik je prijatelj nesanice, a kad govorimo o manjku tjelesne aktivnosti i sve većem gubitku vida i koncentracije, možemo reći da nas telefoni malo po malo grizu.
Ne znamo još koliko telefon zaista ubija ljude, barem ne znamo kao što znamo toliko toga o duhanskom dimu. Zbrajat ćemo posljedice grbavih leđa, suhih očiju, nespavanja i depresije zbog društvenih mreža naknadno, kao što smo radili i s cigareta. Možda jednog dana tako osvijestimo da nam trebaju drugi pomoći da zdravije živimo pa će i u restoranima, trgovinama i čekaonicama stajati slika prekriženog mobitela uz znak „zabranjeno korištenje“.
Ne ubija telefon samo zdravlje.
Pričajmo o gubljenju vremena dok smo na telefonu… Iako mrzim cigarete jer sam dijete pokojnog oboljelog od raka grla i pluća, nekako mislim kako ta cigareta nije ubijala život toliko kao telefon. Štoviše, okupljala je ljude. „Ajmo zapalit’ jednu“ ili „Imaš li cigaretu?“ društvena je interakcija, dok su „Koja ti je šifra wi-fija“ posljednje riječi između dvoje ljudi, barem na neko vrijeme.
Koliko smo pravog života propustili dok smo vodili onaj virtualni, nitko od nas više ne može izbrojati. Nije isto vidjeti prijatelja uživo, doživjeti njegov osmijeh ili zagrljaj kao vidjeti ga putem video chata ili poruka u kojem ste dobili par smajlića. Socijalizacija je bitna za čovjekovo mentalno zdravlje.
Sjećam se da sam u srednjoj školi stalno bili u školskom wc-u jer je tamo bila ekipa, a svi su pušili. Ja sam htjela biti dio ekipe, no nisam pušila jer mi je taman na početku srednje umro tata i to mi je bilo dovoljno da zauvijek zamrzim ideju o otrovnom štapiću u ustima. No vječno sam smrdjela na duhanski dim tako da je moja pokojna mama bila uvjerena sve do smrti da ja skrivam da pušim. „Mama, ja samo želim biti dio ekipe, a ekipa je u zahodu,“ objašnjavala bih joj kao tinejdžerica. Nemam pojma jel’ mi vjerovala, ali ja sam stvarno govorila istinu.
Danas djeca sve manje puše, što je jedan top trend kojeg zdušno pozdravljam. Ono što ne pozdravljam jest da svoje ovisnosti više i ne skrivaju od roditelja. Svaki tinejdžer koji je posljednjih godina u našem društvu vrlo otvoreno satima ne komunicira s nama jer bulji u telefon. Shvaćam da smo tinejdžerima dosadni, čak im pomalo i zavidim kako se oni mogu lako zabaviti kad ih starci odvuku nekamo, dok smo mi „izmišljali toplu vodu“ na takvim druženjima prije 30 godina.
Ima neko vrijeme da pratim koliko vremena provodim na mobitelu. I svaki put mi je drago kad mi sustav kaže da sam bila manje online nego prošlog tjedna. Pametni telefoni sad imaju tzv. „digital wellbeing“ ili „screen time“ izvještaje koji prate koliko ste na telefonu, a zgodno je što vidite na što najviše trošite vremena.
Kod mene je posljednjih tjedna u TOP 3 aktivnosti ušla i „Camera“. Na godišnjem sam pa više fotografiram. No užasno mi je što na godišnjem trošim više vremena na telefonu nego kad nisam na godišnjem. Naime, ovog tjedna sam svakog dana u prosjeku mobitel držala u ruci 3 sata i 40 minuta!
To je 220 minuta dnevno.
Ne mogu se više isključiti kao nekad. Posljednji put kad sam bila gotovo kompletno offline bilo je prije prije dva ljeta kad mi je mobitel pao u more. Bila sam živčana kao oni ljudi koji ne mogu izdržati bez cigarete par sati. Znate i samo kako su naporni pušači na nepušačkim mjestima. E takva sam ja bila.
Prije toga, prisilno bivanje offline bilo je na ljetovanju na Kubi 2015. godine, a čak sam i tamo znala naći hotspot na koji bih se spojila na 1 sat dnevno. Bilo mi je dovoljno. Zašto mi sad treba više od triput više vremena? Da skrolam bez smisla, da čitam ono bez čega bih mogla, da fotografiram radi budućih sjećanja…
Jedino na što sam ponosna jest da mi je mobitel vječno na silentu te da sama biram kad ću biti na mobitelu. Kad si već kradem život, barem da ga kradem ja sama sebi, a ne netko drugi!
A imam li koji pametni zaključak članka? Nemam. Mogla bih vam reći da ugasite mobitel sad i krenete uživati u životu, ali teško mi je biti licemjer jer znam da ga ja neću ugasiti. Ustvari, budite bolji od mene. Ugasite ga.
Tekst: Barbara Slade Jagodić
Foto: Pexels, Unsplash