Već nekoliko godina na društvenim mrežama pratim rad Tene Sakar Vukić i ono što vam dragi čitatelji odmah mogu reći jeste kako je ona osoba koju bi svatko trebao pratiti. Naime, Tena je jedina osoba u Hrvatskoj koja tako otvoreno priča i piše o mentalnim bolestima. Iako živi s dijagnozom bipolarnog poremećaja nije preuzela ulogu žrtve nego je uzela svoj život u svoje ruke i odlučila pomoći mnogima koji prolaze kroz slično. Sama sam imala iskustvo u kojem je meni draga osoba prolazila kroz sve faze bipolarnog poremećaja i profil iza kojeg stoji Tena Sakar Vukić mi je bio jedino sigurno mjesto na kojem sam otkrila kako je unatoč dijagnozi moguće imati lijep i ispunjen život. Ona je hodajući dokaz da i pojedinac može napraviti jako puno kada je u pitanju skidanje stigme s mentalnih bolesti. Jako sam sretna što vam danas imam priliku donijeti i moj intervju s Tenom.
Možete li se najprije ukratko predstaviti našim čitateljima? Znamo da ste jedna od najhrabrijih osoba koje pratimo na društvenim mrežama jer otvoreno pričate o svojoj dijagnozi bipolarnog poremećaja i tako pomažete mnogima, no tko je Tena Sakar Vukić zapravo?
Tena je 37-godišnja žena, majka i trkačica, pomalo ekscentrična, hrabra, ustrajna i vrlo neovisna osoba. Duboko vjerujem da se svaki problem može (donekle) popraviti, a svaka trauma prebroditi i da čovjek nikada, ali baš nikada ne smije odustati sam od sebe.
Bipolarni poremećaj je specifična bolest jer uključuje izmjene maničnih i depresivnih faza. Osobe se u maniji ustvari osjećaju odlično i često odbijaju pomoć jer žele zadržati količinu energije, entuzijazma. U toj fazi je ključno djelovanje bližnjih. Imate li neki savjet za njih?
Moja preporuka im je da progutaju knedlu u grlu iako je njima sada divno i da si priznaju (dok su još u fazi hipomanije) da trebaju stručnu pomoć i korekciju terapije. Trebaju imati osobu od povjerenja kojoj vjeruju sto posto kada su loše jer inače to lako ode u onu misao “oni mene žele trovati tabletama, oni ne znaju kako je meni sada dobro, oni meni kvare život, hoće me namjerno u bolnicu odvesti jer su ljubomorni, meni je odlično, a oni to ne kuže”. Nakon svake manije dođe depresija i to duboka, teška i dugotrajna, tako da je za mene bilo ključno prepoznati simptome potencijalne manije i u startu ih zaustaviti jer ako ne odem u maniju, velike su šanse da neću niti u depresiju.
Kako prepoznati fazu depresije kod sebe ili kod bliske osobe?
Po neaktivnosti i prestanku bavljenja svime što je osobu veselilo. Po izrazima: “Ma joj umorna/n sam, ne bih sada, ma znaš nije mi stalo, meni je svejedno, ma neka bude kako bude, danas se neću otuširati pa budem sutra, budem sutra oprao zube…” ili ako je osoba i dalje aktivna i sve obavlja, ali iznutra pati. To se može vidjeti po pogledu. Trebate ju iskreno iz srca pitati “Kako si i je li ti treba podrška?”. Nekada osobe u depresiji samo skrolaju po mobitelu i puše, neki kockaju, neki bježe u alkohol, ali prije toga ide faza po kojoj se može vidjeti da osoba nije dobro, samo moramo malo otvoriti oči i srce više i doživjeti ljude oko sebe.
Kako ste se odlučili javno progovoriti o svojoj dijagnozi?
U zimu 2021. sam odlučila dati prvi intervju jer sam željela da se u javnosti pokrene ta tema i to onako bez maske i filtera, bum u glavu rekla bih… haha.. Plakala sam se na prvom intervjuu, a novinarka je plakala sa mnom… I tako je krenulo…
Sjećate li se je li postojao neki prijelomni trenutak u kojem ste shvatili kako je bipolarni poremećaj jednostavno dio vašeg života, a ne cijeli vaš život?
Pa ne mogu se sjetiti prijelomnog trenutka, ali u tridesetima sam shvatila da je BAP samo dio mene, a ne cijeli moj život. On donosi teške faze s kojima se moram izboriti iako tada razmišljam da ne želim živjeti i da je najbolje da me nema. Dok sam dobro i dok tih faza nema, trebam uživati i raditi sve što je u mojoj moći da stanje remisije održim što duže.
Pisali ste o utjecaju marihuane na mentalno zdravlje. To je faktor o kojem mnogi nažalost ne govore, ali kada smo malo istražili vidjeli smo kako zapravo marihuana doista može biti snažan okidač. Jeste li vam se poslije dijeljenja tog vašeg iskustva javili ljudi koji su prošli slično?
Jako puno ljudi (preko 100), pogotovo mladih mi se javilo sa sličnim, čak i gorim iskustvom. Marihuana je jako moćna psihoaktivna halucinogena tvar i treba o tome jasno i transparentno komunicirati upozoravajući na njezino moguće štetno djelovanje kao i na ono, znanstveno dokazano ljekovito. Liječenje uljem kanabisa, svakako treba biti pod nadzorom liječnika i ljudi ga za psihičke bolesti nikako ne trebaju uzimati sami jer si mogu pogoršati simptome. Jedna osoba mi je poslala slike gdje se vide klamerice po koži vrata, ruku i prepona jer je pod utjecajem marihuane mislila da joj govori vrag da se razreže i zaključala se u wc i žiletom prerezala ta mjesta. Doktori su jedva te posjekotine sve zašili jer je ta osoba trčala 10 km u tom stanju. Danas živi s dijagnozom shizofrenije trigerirane kanabisom. Edukacija i transparentna komunikacija o mogućem pozitivnom ili negativnom djelovanju neke tvari ili lijeka jedini je put ka boljitku i donošenju odgovornih odluka.
Danas se jako puno govori o povezanosti našeg crijevnog mikrobioma i mentalnog zdravlja. Što mislite o tome? Jeste li možda na svom primjeru primijetili utjecaj načina prehrane na raspoloženje?
Kažu da se dio naših neurotransmitora, konkretno serotonin metabolizira i u crijevima, tako da vjerujem da bi se uzrečica “U zdravom tijelu, zdrav duh!” mogla detaljizirati “U zdravim crijevima, zdrav duh!”. Definitivno je da zdrava crijeva i odgovarajući crijevni mikrobiom pridonose našem cjelokupnom zdravlju. Previše stolica u danu također nije dobro imati jer to znači da smo u velikom stresu i baš tu činjenicu mi je osvijestila dr. sc. Ivana Manola kada sam bila kod nje na pregledu kože jer mi je postavila pitanje: “Koliko imate stresnih dana u tjednu i stolica u danu?”. Nakon toga sam malo zastala i stvorila mi se knedla u grlu jer moj odgovor ne ide meni u korist. Trudim se osvijestiti činjenicu da brzo i stresno živim i da uvijek tražim balans između privatnog i poslovnog života.
Vrijeme pandemije nas je sve zajedno nekako potaknulo na razmišljanje o mentalnom zdravlju. Ipak, vi ste jedna od rijetkih koja o tome otvoreno govori. Što mislite kako mi kao društvo možemo skinuti stigmu s mentalnih bolesti i kreirati svijet u kojem će se osobe koje prolaze kroz to osjećati ugodno govoriti glasno što prolaze?
Možemo stvoriti svijet bez stigme naspram psihički bolesnih osoba kao prvo tako da se educiramo i informiramo jer tako stvaramo razumijevanje i empatiju, a oni su osnova neosuđivanja drugačijih od nas. Osmislila sam uzrečicu i hešteg “Educiraj se, ne stigmatiziraj!” koji pokušavam što češće koristiti. Kreiram videe baš na temu #endthestigma, uskoro pokrećem i vlastite iskustvene radionice o životu s psihičkom bolesti, a 04.03.2024. godine zajedno sa Školom za modu i dizajn organizirala sam Javnu tribinu Emocije i umjetnost koja je za cilj imala edukaciju mladih i destigmatizaciju psihičkih bolesti u javnom prostoru. Sve se broji, svaki naš ohrabrujuć komentar koji uputimo bolesnoj osobi, svaka akcija se broji, svaki članak vrijedi, na 1000 načina možemo kao pojedinci pridonijeti destigmatizaciji. Evo i vi kao portal pridonosite destigmatizaciji svojim djelovanjem i svakim člankom koji na tu temu objavite. Bravo. :)
Vjerujemo kako vam se javljaju mnogi koji imaju poteškoće s mentalnim zdravljem. Koji su svakodnevni izazovi s kojima se najčešće suočavaju? (osude drugih, nemogućnost zadržavanja posla, nerazumijevanje bližnjih…)
Iskreno, jako puno ljudi mi se javlja. To su tolike količine mailova, komentara i poruka da ja jednostavno na sve njih ne mogu odgovoriti. Nemam niti znanje, niti sam stručnjak, a nemam niti psihofizičke kapacitete. Jako mi je teško nekada čitati te teške priče, neki mi se povjeravaju o silovanjima, psihozama, hospitalizacijama, malodobna djeca mi pišu svoja traumatična iskustva. Uvijek pokažem empatiju i upućujem na stručnjake, ali se jako doziram na koliko takvih poruka tjedno mogu uopće odgovoriti da ne naštetim sebi.
Kako ste naveli na svom profilu ponosni ste pacijent TMS uređaja. Možete li nam malo više reći o tome?
TMS uređaj je uređaj za transkranijalnu magnetnu stimulaciju mozga. Stručno o TMS terapiji možete pročitati na web stranicama Psihijatrijske bolnice Sveti Ivan u Jankomiru a ja ću vam laički objasniti da je to uređaj koji ima magnetnu ovojnicu koja pomoću struje stvara magnetni impuls koji šalje, emitira pacijentu u glavu tj. u koru mozga točno u točku u mozgu za koju se smatra da je odgovorna za depresiju, anksioznost i druge poremećaje. Kada vi primite tu ogromnu količinu energije u u mozak, po malo se mijenja rad mozga tj. neurotransmitori se “pokreću” i vraćaju se u neki prirodan balans tj. postiže se kemijska ravnoteža u mozgu na fizički način. Ova terapija je specifična jer pomaže oboljelom koji ima farmakorezistenciju tj. lijekovi mu ne djeluju da mu bude bolje. Terapija traje i preko mjesec dana jer se ide na tretman 20 do 30 puta za redom tj. 20 do 30 radnih dana, svaki dan od ponedjeljka do petka. Ja na ovu terapiju idem od 2019. i prva sam u Hrvatskoj bila s dijagnozom bipolarnog poremećaja koja je u farmakorezistentnoj depresiji primila TMS terapiju. Nakon 10 puta osjetila sam poboljšanje simptoma, a do dvadesetog puta sam se skoro u potpunosti oporavila. Na terapiju idem jednom godišnje i zadnjih pet godina nisam imala depresiju niti maniju tj. u remisiji sam uz minimalnu dozu stabilizatora raspoloženje.
Za kraj, kako vi punite baterije, što je za vas self-care?
Punim baterije kada ne radim posao pred ekranima. Volim biti u prirodi, od vrta do planina. Sadim cvijeće, vozim se biciklom, trčim, treniram, idem na natjecanja orijetacijskog trčanje, atletike i triatlona, provodim opušteno vrijeme sa svojom obitelji, puno spavam, zdravo jedem, ne pretrpavam se obvezama, nemam prevelika očekivanja, imam zadovoljavajuće socijalne odnose i ne svađam se s drugima. Imati sređene međuljudske odnose donosi veliki mir, samo što to nekada znači i bolne rezove koji su nužni da bi se mi kao osobe razvili.
Moglo bi vas zanimati i: Možemo li prepoznati bipolarni poremećaj i kako?
Razgovarala: Anđela Sabranović
Foto: Privatna arhiva, HRT