Možda niste to znali jer stalno vičete ste u gužvi i pretrpani poslom, ali moguće je da ste ovisni o stresu. Dobro ste pročitali, stres, baš i kao mnoge druge nepoželjne pojave u našem životu, mogu izazvati ovisnost, a da toga nismo ni svjesni. Naše društvo koje je postalo opsjednuto produktivnošću i uspjehu ponosno je na stres, kao da je to neka medalja koja pokazuje koliko se trudite. Godi našem egu da smo stalno zauzeti jer zauzetost znači da smo važni.
Psihologinja s Harvarda Debbie Sorensen specijalizirala se na temu burnouta, odnosno pregorenosti, a tvrdi kako je ovisnost o stresu učestalija nego što to mislimo.
Stres u nama potiče podizanje kortizola za kojeg znamo da je hormon stres, no stres osim toga luči i dopamin, tzv. „feel good“ kemijski spoj koji nas navuče i tjera da ga ponovo aktiviramo. Iz tog razloga ljudi teško izlaze iz začaranog kruga stresa koji može završiti s teškim zdravstvenim posljedicama, ako se tog stresa ne rješavamo, nego se na njega privikavamo.
Ovisnici o stresu izbjegavaju „neugodne osjećaje“ kao što su dosada, usamljenost i tuga tako što se zatrpaju u posao i misle kako će fokusom na rad zapravo ugušiti te negative emocije. Neki ljudi u takvim situacijama upadnu u tzv. klasičnu depresiju, koja se manifestira kroz nedjelovanje, a drugi upadaju u depresiju koja na prvu nije prepoznata jer su stalno aktivni – no zapravo vješto radom skrivaju svoje emocije. Glorificiraju pretjeran rad, brojne projekte i uspjehe, ne samo na poslu, nego i van njega. A onda obole.
Kako prepoznati 3 znaka ovisnosti o stresu?
Kako je psihologinja Sorensen navela, postoje očiti znakovi da ste upali u začaran krug stresa i da živite toksično:
- Izbjegavanje odmora i opuštanja
- Konstantno provjeravanje telefona
- Pristajanje na sve
Ako vam šef zadaje previše posla i očekuje od vas da mu budete uvijek dostupni, malo tko će postaviti granicu i reći „ne“. Mnogi misle da nemaju izbora jer trebaju taj posao. Mnogi ga zapravo i nemaju, barem ne u tom trenutku. I šefovi to znaju. Vas ne stresira on, vas stresira to što se osjećate bespomoćno.
Postavljanje granica i sebi i drugima oko sebe je nužno. Reći „ne“ nije ružno, reći „ne“ je nerijetko potrebno.
Čak i ako niste ničiji zaposlenik nego ste vlasnik biznisa, kao što ja jesam, znati reći „ne“ je također jako važno.
Ne trebaju svi izgraditi multimilijunske tvrtke.
Ne trebaju svi zapošljavati na stotinu ljudi.
Ne trebamo prihvaćati svaki posao, tolerirati svakog klijenta. Jednostavno ne trebamo. Često želimo jer se onda osjećamo jako važno. Ljudi nas žele, dat će nam novce, bit ću veća faca, moći ćemo kupiti bolji automobil… sve nam to gladi ego. Ali pritom na naplatu zna doći zdravlje.
Grozno je što nekad u oglasima za posao ili na intervjuima čujemo „Kako se nosite sa stresom?“, na što biste vi onda trebali odgovoriti „Oh, super.“ Umjesto da se osoba koja vas je to pitala zapita je li normalna i zašto uopće radi u toj firmi s atmosferom pune stresa, loptica se prebacuje na vas.
Nismo svi isti i ne reagiramo svi jednako u stresnim situacijama. Nitko od nas ne može kontrolirati život i izbjeći stres u potpunosti. Ali prihvatiti stres unaprijed, kad već znate da će nešto biti loše, nije dobar put.
Slušajte svoje srce, želudac, ako već ne možete slušati mozak. Jer mozak nekad broji eure, ali srce i želudac itekako znaju hoće li vam ti euri naškoditi.
Imala sam prilike raditi na puno višim pozicijama od onih na kojima sam bila tijekom korporativne karijere. Odbila sam. Nisam htjela biti oni ljudi koje sam viđala. Koji su mi slali mailove u 22 ili čak u 2 ujutro. Nisam htjela biti ona koja odlazi s posla u 7, koja posljednja gasi svjetlo, da bi stigla kući tek dati poljubac djetetu prije spavanja. Nisam htjela još više odgovornosti, još više sastanak, još više svega.
I sad kao vlasnica malog biznisa često kažem ne. Kad mi je raspored pun, ne „ubacujem“ klijente preko reda pa onda trošim vikende na njih.
„Ali možeš nekog zaposliti,“ kažu mi. Ali ne želim. Trenutno to ne želim. Imam druge prioritete, a oni nemaju veze s mojim poslom. Odnosno imaju, želim više vremena u privatnom životu i manje odgovornosti jer mi je sasvim dovoljno koliko trenutno odgovornosti imam.
Ne prihvaćam ni svaki posao, čak i kad za njega realno imam vremena. Ako osjetim ono nešto u želucu što mi kaže da to nije dobro za mene, zahvalim se na potencijalnoj suradnji i odbijem posao. Naučila sam s godinama više slušati taj famozni „gut feeling“, a malo manje voditi se racionalnim kalkulacijama i onim „što bih sve mogla s više novca.“
Istina je da novca nikad nema dovoljno. Kad dođeš do neke razine zarade, vuče te ona još viša. Ali treba znati stati. Stres ubija. Ubija puno više nego što smo to spremni priznati. Ubija trenutačni život.
E pa *ebeš takav život.
Imam i više nego što sam mislila prije 15 ili 20 godina da mi treba. Naravno da i mene nekad zasvrbi i da pomislim „pa samo još ovo“. Ali odlučila sam se ne češkati o to.
Odmori se, zaslužio si.
Moglo bi vas zanimati i: Normalizacija lošeg: Zašto teško mijenjamo loše navike?
Tekst: Barbara Slade Jagodić
Foto: Unsplash