Danas vas potičemo na razmišljanje o vašoj viziji neurednog i donosimo inspiraciju za sasvim logično povezivanje neurednosti i sreće. Kada je djetinjstvo u pitanju, neuredno djetinjstvo je kreativno djetinjstvo, no važno je i zapitati se koliko mi danas djeci dozvoljavamo da budu neuredna?
Naslovna fotografija priča priču. Nazvat ću je “Sretno i neuredno djetinjstvo“.
Zabilježila sam trenutak i dječje zlatne ruke koje su upravo kopale zemlju tražeći puževe i gliste.
Imate li dojam da djeca više nisu djeca nego ljudi u mini izdanju?
Ja ponekad imam.
Djeca se boje zaprljati, a s druge strane i mi odrasli osjećamo konstantan pritisak da održavamo savršeno čista kućanstva.
Moderan život kojeg vodimo danas podrazumijeva vrlo strukturirane rasporede što ostavlja malo ili nimalo vremena za slobodnu igru.
Umorni od vlastitih obaveza, ne želimo dovoditi u pitanje sigurnost djece zbog toga ograničavamo neuredne aktivnosti – nismo u stanju posve prisutni nadgledati akcije.
Gledajući izloge kao i jedni druge, često padamo pod utjecaj brendova i sve te prekrasne odjeće za djecu, strepimo nad činjenicom da bi se komad materijala mogao baciti u zaborav nakon bivanja djetetom pa im to uskraćujemo češće nego bi trebali.
I sama razumijem, na retro komad u mini izdanju padam u trans, ali uzimam u obzir da to djeci ne znači baš ništa. Radim kompenzaciju tako što ih lijepo obučem jednom tjedno na dva – tri sata sebi za dušu, a ostalih šest dana oni su “svoj na svome”.
Ako kažemo da bismo za djecu dali sve, jesmo li u stanju slušati i pratiti njihove stvarne potrebe?
Promatrajući vlastitu djecu shvatila sam kako su najsretniji u zemlji, u pijesku i prilici da ruše i grade, na travi dok prave lopte od blata, dok rade sa prirodnim materijalima, u moru dok se prskaju ili u šumi dok tražimo puževe.
Moj stariji sin obožava napraviti dodatan nered u kuhinji dok skupa pripremamo povrće za juhu. Nastojim ih što je više moguće uključiti u svakodnevni život, a oni to opet prevedu na svoj jezik – jezik igre, što vrlo često rezultira općim kaosom. Pristajem na to i prihvaćam da je to trenutno stanje moga doma koje svakako neće trajati dugo. Kompenziram sebi i njima na način da im to većinom dopuštam u onim situacijama kada je naš dom svakako spreman za generalku pa ga uništimo zajedničkim snagama do kraja. Naravno, to nije uvijek moguće kontrolirati!
Njegujem i cijenim umjetničko izražavanje i kreativnost, stoga je to prva stavka koju sam krenula njegovati u odgoju.
Iskreno, ja svakako nisam najurednija osoba na svijetu, volim red, ali bez krute strukture. Znam, kažu tako nikad neću uspjeti. Ali uspjeti što? Što je uspjeh uopće?
Riječima Ralpha Walda Emersona o uspjehu: „Smijati se često i mnogo; osvojiti poštovanje inteligentnih ljudi i naklonost djece, cijeniti ljepotu, vidjeti najbolje u drugima, ostaviti svijet boljim mjestom zbog zdravog djeteta, posađenog vrta ili boljih društvenih okolnosti, znati da je barem jedan život lakše disao zato što ste vi živjeli. To znači uspjeti.“
U ovom trenutku, ponavljam, nisam najurednija na svijetu, nisam ni najorganiziranija ali kreativna, uspješna pod mojim zakonima? Znam da jesam. Naučila sam, iz svog iskustva da kreativnost nije uredna igra, svjesno sam ju odlučila primiti u naš dom i postala je jedna je od mojih temeljnih vrijednosti kao roditelja ali i čovjeka.
Tužno prihvaćam istinu da naša djeca žive u ozbiljnom svijetu.
Posebice kada krenu u školu, rano ustajanje, požurivanje, radni listovi, hodanje po ravnoj liniji, bojanje unutar linija bez prelaska, slova, brojevi i tako dalje, i tako dalje.
Naravno, te lekcije imaju vrijednost, ali djeca se prirodno rađaju sa sposobnošću da razmišljaju izvan okvira stoga vjerujem u prazan papir, a ne u bojanke.
Sretno prihvaćam činjenicu da naša djeca imaju priliku za punih šest godina (sretnici i sedam) čiste igre, pa se pitam otkud nam ideja da im i to kvarimo?
Svjesno biram ne opterećivati ih ni sa čime što će, kada krenu u školu, svakako učiti.
Godina ima 365 dana, a ja ću s njima barem 320 biti direktno u prirodi, u šumi, na livadi, na zraku i to je naša učionica.
Mi trčimo, padamo, penjemo se, istražujemo, susrećemo zečeve, srne, tražimo mrave, beremo plodove na divlje, gledamo oblake i to je glavni razlog zašto smo često dobre volje.
Znam da ovo nije svima lako dostupno, ali vjerujem da je mnogo više nego što to prakticiramo.
Mislim da je djeci mjesto u prirodi, posebice u ranom razvoju, treba ih pustiti da se igraju i dati im blato, travu, kamenja, školjke i pustiti ih da iz ničega naprave nešto.
Kad osvijestimo kakvu moć ima priroda i koliko je važno povezati dijete s njom otkrit ćemo to da u svakom ali baš svakom djetetu (bez iznimke) čuči sanjar, genijalac, umjetnik, radoznalac.
Koliko puta mi je dijete oduzelo dah podijelivši način na koji njegov mozak shvaća svijet oko sebe? Bezbroj. Neuredna igra ne voli pravila, potiče na rješavanje problema i razvoj motoričkih vještina.
Ljeto je!
Idemo skupiti što više školjki na plaži i ponijeti ih kući, rasporediti ih u svojim malim vrtovima ili na balkonima.
Znajte da je jedna od vaših roditeljskih dužnosti nositi ruksak pun kamenja, drvca i trave koje dijete pronađe na putu kroz polje.
Ako se smatraš urednom majkom ili ocem, razumijem te! Samo zato što kreativnost može biti neuredna ne znači da ne postoje neki trikovi koji će ti pomoći da je obuzdaš u svom domu. Odvaži se prilagoditi.
Evo par ideja kako možete pustiti svoje dijete da luta zemljom kreativnosti unutar granica koje ste postavili:
- Određena umjetnička područja za stvaranje i izlaganje umjetnosti, primjerice mali kutak u stanu u kojem oni imaju potpunu slobodu stvaranja.
- Korištenje kraft stolnjaka koji se mogu istresti ili baciti kada završi akcija.
- Mi imamo unaprijed spremnu odjeću za igru vani, za bojanje, za hranjenje.
Ako ne možeš zamisliti popuštanje užeta kada govorimo o neredu doma, pozivam te da pročitaš knjigu Osviještena obitelj i kako kaže Dr. Shefali Tsabary – Odvaži se prvo odgojiti sebe.
Za bolje razumijevanje ovih i srodnih tema, svakako bih preporučila knjige:
- Razvoj dječjeg mozga Daniel J. Siegel | Tina Payne Bryson
- Danski odgoj djece Jessica Joelle Alexander, Iben Dissing Sandahl i
- Igra na danski način Iben Dissing Sandahl
Tekst: Inga Marić
Foto: Inga Marić