Travanj, već smo se probudili, Europa je u punom cvatu, sve miriše na proljeće.
Putnici spremaju svoje kofere, spremni za nove avanture. Mnogima proljeće znači putovanje, a mnogima putovanje znači život. Povezujem se s ovim drugim. Stojim na pragu našega obiteljskog doma i pitam se zašto još nisam prijavljena na neku od stranica gdje se domovi mogu rentati ili mijenjati na neki period, gledali smo u filmovima. Kad smo kod filmova…
Jednu prekrasnu filmsku, putničku priču dijelim s vama danas, u pisanom obliku.
Sanjar, putnica, pisac, poliglot, zaljubljenica u život i i svakodnevnicu sa trenutačnom adresom u Shanghai-u u Kini.
Lidija Palac, profesorica hrvatskog i engleskog jezika i književnosti i njezin život u koferima.
Možda je Lidijina priča tvoja nova ideja za budućnost.
Draga Lidija, dobrodošla, odavno se veselim ovom razgovoru!
Za to imam više razloga, prvi su naravno putovanja, iskustva, a zatim i tvoj talent za pisanje.
Prvo i osnovno, odgonetnimo, tko si bila prije putovanja, a tko si danas nakon što si proputovala svijet?
Draga Inga, prvo bih ti se htjela zahvaliti što si me pozvala na ovaj razgovor. Biti će mi veliko zadovoljstvo ukoliko moja priča nekome postane inspiracija. Putovanja su za mene životna škola kroz koju upoznajući druge kulture, zapravo najviše upoznajem samu sebe. Kada se prisjetim sebe prije putovanja, kao da iz daljine gledam neku drugu osobu, uplašenu, sramežljivu i s milijun upitnika iznad glave. Putovanja su promijenila moj život iz korijena i preokrenula sve naglavačke. Danas sam osoba kojoj su putovanja donijela neke od najljepših uspomena i internacionalna prijateljstva za cijeli život. Izašla sam iz zone komfora koja me sputavala i dopustila sam samoj sebi da postanem snalažljivija, spontanija, hrabrija, da glasnije iznesem svoj stav i da se puno više borim za ono u što vjerujem. Kod mene baš vrijedi ona izreka kako se sve oko mene promijenilo, a ja sam više svoja nego ikada prije.
Zamolila bih te da mi iskreno odgovoriš odnosno navedeš koja su tvoja tri glavna prioriteta u životu, tri cilja i tri najveća sna?
Na prvom mjestu su mi obitelj, zdravlje i mir. Htjela bih osnovati obitelj, jednoga dana pokrenuti vlastiti posao i nikada ne prestati učiti nešto novo, jer vjerujem da je rad na sebi životna škola koja nikada ne prestaje. Kao zaljubljenica u književnost, veliki mi je san u budućnosti imati malenu biblioteku, gdje ću se moći opustiti uz šalicu kave i čitati svoje omiljene knjige. Bilo bi idealno živjeti u nekoj kućici na moru, da slušam valove kako udaraju od stijene, dok se u zraku osjeti miris soli. Sramežljivo priznajem kako bih se u budućnosti možda i trebala ohrabriti i izdati vlastitu knjigu, ono što mi obitelj i prijatelji odavno predlažu, šteta bi bila da sve moje priče ostanu samo razbacane po mojim bilježnicama.
Rekla si mi kako tvoje srce živi na više adresa, što to točno znači?
Da, zaista često kažem kako mi je srce ostalo u svim gradovima u kojima sam živjela, jer sam u svakom od njih ostavila dio sebe. Život na više adresa je rečenica koja savršeno sažima moj život u zadnjih 11 godina. Svaki grad koji sam zvala svojim je na mene ostavio dubok utisak. Čvrsto vjerujem da svatko od nas može imati nekoliko mjesta koje naziva svojima, bez obzira odakle potječe. Moj dom će zauvijek biti Ljubuški i to je mjesto kojemu se uvijek vraćam, tu su moja obitelj i prijatelji i tu sam najbolja verzija sebe. Moj drugi dom su i Torino i Madrid, jer mi je tu srce najjače kucalo, plakalo od sreće i sanjalo snove na različitim jezicima. Tu je i Kuvajt, koji mi je donio bezbroj izazova, ali i nove poglede na svijet i neka od najposebnijih prijateljstava na kojima sam neizmjerno zahvalna.
Svatko ima svoju putničku priču i negdje unutar sjećanja njezin početak. Kako i kada si krenula putovati?
Kao dijete sam s roditeljima i bratom često putovala po našoj obali, još se sjećam koliko smo dalmatinskih gradova obišli u staroj žutoj “bubi”, nešto kao iz pjesme “Jugo 45”. Moja priča je zapravo počela jako skromno. Nakon srednjoškolske ekskurzije u Španjolsku, Italiju i Francusku, moje prvo veliko putovanje bilo je u Mađarsku, kada sam sa prijateljicom dva tjedna otputovala na jedan od EU projekata kreiranog za studente koji žele upoznati ljude iz različitih zemalja. Velika prekretnica je bila stipendija Europske Unije koju sam dobila kako bih otišla na studiranje u Češku, gdje sam provela šest predivnih mjeseci u gradu Brnu. Brno je bio moj prozor u svijet, još uvijek se sjećam svog prvog leta Sarajevo-Beč, kada sam s 22 godine spakirala sve u dva kofera i krenula u svoju Erasmus avanturu. Brno me zapravo naučilo da je to bio samo početak, svaki vikend sam s društvom provodila u drugom gradu, kupovali smo jeftine avionske karte i živjeli punim plućima, a nove države su se samo križale u mojoj malenoj bilježnici u kojoj sam zapisala svoju putničku wish listu.
Pogledajte ovu objavu na Instagramu.
Na koju god državu pomislim, ti si bila u njoj. Nesumnjivo je da tvojim tijelom teče prava putnička krv. Ti u sebi nosiš pisca, sanjara, slobodnog nebeskog letača. Probaj mi, poetski, opisati osjećaj kojeg u tebi bude putovanja?
Sakrila sam želje pod trepavice, u nadi da će tu biti sigurne. Sačuvala sam trenutke zbog kojih srce često preskoči ritam, utoplila ih u najtopliji džemper kao dijete kada kopni led, dok emocijama prizivam prašnjave ceste. Crtam prstima po tvojim leđima nova putovanja, ubrizgujem ih u vene kao na infuziju, dok na radiju svira pjesma o skitnicama poput nas. Mir. Sloboda. Tišina i buka u isto vrijeme. Maleni smo u ovom velikom svijetu, zrno smo soli u moru života, nekima bitni, a tako savršeno nebitni u kozmosu postojanja. Prosipam želje kao bisere po platnu, dok svojim kistom slikam osjećaje koje u meni budi svako novo putovanje. Istrošila sam stranice pasoša, svirala je opet naša pjesma na radiju, i tako u krug, deja vu. Mir. Sloboda. Tišina i buka u isto vrijeme. Dok valovi udaraju od stijene, ja pišem himnu putovanjima i čuvam kao amajliju svaki grad u kojem sam budna čekala zore, štipajući obraze kako bih se uvjerila da to sve nisam samo sanjala.
Navedi mi tri države van Europe u koje bi se mogla stalno vraćati, odnosno gdje si se najljepše osjećala kao čovjek?
Tanzanija, zbog skromnosti ljudi koji žive život puno teži od većine nas u Europi, ali ga žive sa osmijehom na licu i vjerom da uvijek može bolje, dokazujući nam da je sreća u malim stvarima i da je najveće bogatstvo ono duhovno, bez obzira koliko nam trendovi htjeli nametnuti lažni sjaj materijalizma.
Indija, jer me upravo ona naučila što znači biti otvorenog uma i širokog srca. Indija je jedna od država koja me potpuno izula iz cipela i pokazala mi i dobru i lošu stranu medalje. Sjećam se da sam se već drugi dan putovanja htjela spakirati i vratiti kući, još uvijek pod jakim dojmom svega što se oko mene događalo. Mislim da se u Indiju ne bih lako vratila, ali je bez ikakve sumnje bila jedna od mojih najvećih životnih lekcija.
Vijetnam, jer je prva azijska država u kojoj sam živjela godinu dana koja me naučila kako pomaknuti i one granice koja sam imala u glavi znajući samo za Europu. Za mene je ona na početku bila poput matematičke nepoznanice koju je bilo teško riješiti, ali kada sam zagrebala ispod površine, otkrila sam njenu zanimljivu povijest, bogatu tradiciju, srdačnost ljudi i ljepotu jednostavnog života, bez filmskih filtera.
Ipak, Nepal. Sjećam se da sam strepila iščekujući tvoje objave iz Nepala. Ispričaj mi kako te promijenilo to putovanje?
Putovanje u Nepal je bila moja dosanjana želja, ringišpil emocija, suze radosnice i posebni zagrljaji koje je teško riječima opisati. Tu sam nakon točno 26 godina zagrlila srcu drage obiteljske prijatelje i iz prve ruke doživjela ono o čemu su mi pričali dok sam bila djevojčica. Sjećam se koliku sam radost osjetila kada sam zagrlila Ramesha i Thakura nakon toliko godina, noge su mi klecale od uzbuđenja i niz lice su tekle suze radosnice. Zahvalna sam im što su mi otvorili vrata svog doma i učinili da se osjećam kao u vlastitoj kući, dokazujući još jednom da granice između ljudi ne postoje. Za mene putovanja nisu samo gradovi i turistička mjesta, puno važnosti pridajem ljudima koji tu žive jer volim osjetiti kako provode dane, čemu se raduju i kakve snove sanjaju. Razgovarala sam sa našim vodičem Junom koji redovno planinari na Himalaje i bez obzira koliko ih puta vidio, za njega je svaka od tih ekspedicija posebna na svoj način. Tada sam još jednom shvatila koliko je važno povezati se s prirodom, pustiti da sve teče svojim tokom baš kao panta rhei i biti prisutni u trenutku, bez prevelikih očekivanja. Junova priča me posebno dotakla, dok mi je pričao kako želi živjeti u Hrvatskoj i koliko teško radi radi na dobivanju vize, kako bi jednoga dana imao bolju budućnost. Dok mi je pričao o svojim željama, osjećala sam neizmjernu zahvalnost na svim prilikama koje sam dobila kao netko tko potječe iz malene i skromne države.
Vratimo se u proljeće 1996. i to kako su Ramesh, Thakur, Dil i Govinda završili u tvojoj obiteljskoj kući i kako su, bez da si tada bila svjesna, utjecali na tvoje vidike i životni zaplet.
Moji roditelji su tokom rata u Bosni i Hercegovini iznajmljivali sobe za vojnike Ujedinjenih Naroda, pa su tako Ramesh, Thakur, Dil i Govinda bili na zadatku da čuvaju mir u poslijeratnoj BiH, te su svoje nepalske domove zamijenili mojom malom ljubuškom adresom. Nije bilo lako doći iz daleke zemlje u jedan sasvim drugačiji svijet, biti na dužnosti i nadati se da opet neće zaratiti, živjeti svaki dan sa toliko neizvjesnosti. Ja sam imala svega pet godina kada su oni od potpunih stranaca postali prijatelji za cijeli život. Iako sam bila malena, sjećam se da sam znatiželjno upijala znanje koje su nam prenosili, od običaja u njihovoj zemlji, do hrane, tradicije, različitosti između naših dviju kultura koje su nas zapravo još više zbližile, bez obzira na činjenicu da dolazimo iz dvaju potpuno različitih svjetova. Čvrsto vjerujem kako su oni, i svi ostali vojnici koji su u mojoj kući živjeli tokom 8 godina nekako ispisali prvo poglavlje moje putničke priče i ostavili dubok utisak na sve ono što danas jesam.
Ti znaš da ja nisam čovjek od brojeva, ali uistinu je impresivno to koliko si putovala i u koliko si zemalja bila, a tek su ti 33 godine. Kako si to uspjela?
Kao što si već ranije spomenula, po zanimanju sam profesorica hrvatskog i engleskog jezika i književnosti, i oduvijek sam uz putovanja voljela strane jezike. Nakon završenog studija, odlučila sam istražiti sve mogućnosti koje su mi se nudile sa ovim poslom i nekako je odluka logično pala na predavanje engleskog jezika u različitim državama svijeta. Završila sam i nekoliko tečaja i dobila dodatne diplome koje su mi otvorile mnoga vrata u poslovnom svijetu. Uspjela sam spojiti dvije velike ljubavi: putovanja i upoznavanje različitih kultura, pa me tako upravo posao odveo na više strana svijeta, živjela sam u Češkoj, Rusiji, Vijetnamu, Španjolskoj, Italiji, Bahreinu, Kuvajtu i evo trenutno živim u Kini. Jako me raduje kada vidim kako svojim studentima otvaram nove svjetove kako bi i oni jednoga dana mogli istraživati nove kulture i dokazati da jezici spajaju ljude. Imam sreću da kao profesorica imam dosta slobodnog vremena koje često koristim za neko novo putovanje. Ni sama nisam od brojeva jer mislim da se nitko ne bi trebao uspoređivati ni sa kime, ali moram ti priznati da me svako novo putovanje raduje na poseban način.
Tvoj muž je Talijan, i očigledno je da dijelite ljubav prema putu. Kratko o vašem odnosu, pretpostavljam da su vas upravo putovanja spojila?
To je zapravo jako simpatična priča. Svaki put kada me netko upita kako smo se upoznali, ljudi odmah zaključe da se to zasigurno dogodilo u jednoj od naših domovina, no to je daleko od istine. Muža sam upoznala u Mađarskoj, u malenom selu Kunfehertu, na prvom EVS projektu koji sam već ranije spomenula. Proveli smo dva intenzivna tjedna družeći se kao prijatelji, pozdravili se na rastanku misleći da se možda nikada više nećemo vidjeti, da bi kasnije moj muž odlučio kupiti avionsku kartu i doći sa Sicilije u Ljubuški i tako je sve krenulo. Muž je po zanimanju također profesor engleskog jezika pa smo oduvijek imali sreću da tražimo posao na istim mjestima. Ja i muž smo ponekad čiste suprotnosti, ja sam emotivac koji uvijek sanjari, muž je realist koji me vraća na zemlju, u pozitivnom smislu. Jednom nam je jedna simpatična teta rekla da sam ja poput vode koja hrani njegovu zemlju i meni se ta metafora jako svidjela. Istina je da se zapravo jako nadopunjujemo, jedno drugom smo ogromna podrška i dijelimo iste vrijednosti i poglede na svijet, te naravno, ljubav prema putovanjima.
Jednom si napisala da se ponekad pitaš čime si zaslužila takav život. Misliš li da se takav život može zaslužiti?
Zaista vjerujem da ovakav život nije nimalo lako izgraditi, jer sa sobom nosi dosta odricanja, i upravo zbog toga ga je potrebno zaslužiti. Dobre stvari ne dolaze preko noći i na njima treba raditi ukoliko čvrsto vjerujete u svoje snove. Moram priznati da ponekad iz skromnosti zaboravim da moj put zapravo nije bio lagan. Često poetski znam reći da život putnika ne dolazi sa uputama, da nema te brošure koju sam mogla pročitati prije odlaska u “bijeli svijet”, te da me nitko nije mogao pripremiti na vječni osjećaj nostalgije koji ovakav život nosi sa sobom. Ali, upravo me ta otvorenost, radoznalost i želja za učenjem naučila da vjerujem u sebe i da odlučno gradim svoj put. Sve nekako počinje kada pomiješate šačicu straha sa dozom znatiželje, i tu se čuda događaju, ali uvijek naglašavam kako je bitno ostati skromni i ne zaboraviti odakle dolazite i koje životne vrijednosti njegujete. Najljepše stvari se uvijek događaju izvan zone komfora, baš onda kada sam se najviše osjećala uplašenom zapravo sam doživjela trenutke najvećeg osobnog rasta.
Moje mišljenje je da se životu trebamo hrabro otvoriti, otvoriti se spontanosti, fleksibilnosti, otvoriti se činjenici da smo tek točkica u svemiru, važni i nevažni u isto vrijeme, skromni i veliki dok sanjamo i živimo, a potom je neizbježno postati magnet za čuda.
Lidija, ti se otvorila. Otvorila si se svijetu. Otvaraš se sada meni, i svojim primjerom otvaraš drugima vidike. Naravno da si zaslužila. Ti si prekrasan cvijet koji bi i u pustinji pronašao način da cvijeta. Hvala ti na tome.
Pogledajte ovu objavu na Instagramu.
Moglo bi vas zanimati i: Želiš se zaljubiti u državu? Spremi kofere, imamo čudesnu ideju!
Razgovarala: Inga Marić
Foto: Privatna arhiva