Znate one dane kad biste najradije bacili sve kroz prozor? Kad stvari jednostavno ne idu kako ste zamislili, a čini se i da vas svijet testira? Da, to su dani kad ustrajnost dolazi na test. I ne govorimo o onoj inspirativnoj verziji ustrajnosti iz filmova, kad svi plješću na kraju jer ste herojski izdržali – govorimo o stvarnoj, sirovoj, iscrpljujućoj verziji. Onaj trenutak kad se borite sa sobom da ostanete na putu, iako nema nikoga da vas bodri.
U životu, čini se, ustrajnost je ono što nas spašava. Spašava jer nas tjera da nastavimo. Muči nas jer nas tjera da nastavimo kad je najteže. Ali ono što često zaboravimo jest da ustrajnost nije uvijek herojski čin. Ponekad je ustrajnost samo čin ustajanja iz kreveta i suočavanja s još jednim danom.
Zašto je ustrajati tako teško?
Čini se da smo danas svi programirani na lako odustajanje. Brzi uspjesi, instant nagrade, savršeni životi na društvenim mrežama – sve nas to uvjerava da bismo trebali imati rezultate odmah sada.
Često smo zato puni nepouzdanja u sebe i svoj put, pogotovo kada rezultati koje očekujemo ne dolaze onom brzinom kojom smo mi to zamislili. Ali ustrajnost nije u tome da uvijek znamo kamo idemo. Ustrajnost je u tome da ostanemo na putu čak i kad nema znakova. To je uvjerenje da vrijedi nastaviti, čak i kad se sve čini besmisleno.
Mali koraci koji čine razliku
Kad razmišljamo o ustrajnosti, uvijek se dobro sjetiti trčanja. Prvih pet minuta? Grozno. Osjećamo se kao da nam pluća gore, a noge su teške poput olova. Deset minuta kasnije? Počinjemo ulaziti u ritam. Nakon pola sata? Osjećamo se kao da bi mogli osvojiti svijet. Život je isti.
Veliki ciljevi ispunjeni su uvijek iz malih koraka. I da, možda ćete htjeti odustati na petoj minuti, ali ako nastavite samo malo duže, možda ćete otkriti da imate snage za još. Ponekad je ustrajnost samo čin davanja sebi još jedne šanse. Još jedan korak. Još jedan pokušaj.
Ustrajati kao čin ljubavi prema samima sebi
Ustrajnost je najteža kad govorimo o onim stvarima koje zaista bole – neuspjelim vezama, promašenim karijerama, osobnim borbama koje se čine nepremostivima. Kad se osjećamo izgubljeno, kao da je svaki korak pogrešan, a svaki izbor vodi u slijepu ulicu. Tada ustrajnost postaje više od puke snage – ona postaje čin duboke, nesebične ljubavi prema sebi.
U takvim trenucima, ustrajati ne znači biti tvrdoglav ili slijepo gurati dalje bez plana. Ustrajati znači pogledati svoje strahove u oči i reći: “Vidim te, ali ti me nećeš zaustaviti.” To je odluka da ne pobjegnemo od boli, već da se suočimo s njom – korak po korak, dan po dan. To je priznavanje i vjera da je proces iscjeljenja bolan, ali vrijedan.
Ustrajnost je vjera u vlastitu otpornost
Kao što smo već spomenuli, ponekad ustrajati znači samo dići se iz kreveta i obaviti ono najosnovnije. Ustrajati znači priznati sebi da vrijedimo. Da naš trud ima smisla, čak i kad nam se čini da nitko drugi to ne primjećuje. To je trenutak kada si kažemo: „Možda se sve čini nemoguće sada, ali ja mogu ovo preživjeti.“. To je vjera u vlastitu otpornost, čak i kad je ne osjećamo.
Ponekad, ustrajati znači dati sebi dozvolu da usporimo
Ustrajnost je priznanje da nije sve utrka i da nije svaki trenutak namijenjen napretku. Ponekad je ustrajnost u tome da si dopustimo trenutak za odmor, za duboki udah, za podsjećanje na to koliko smo daleko već stigli, čak i kad se osjećamo kao da smo na početku. Ustrajati kad je teško, znači i prigrliti ranjivost. Priznati sebi da boli, da smo umorni, ali da nećemo odustati od sebe.
Jer na svakom koraku, čak i onom najmanjem, pokazujemo sebi da smo vrijedni truda. A to je najčistiji oblik ljubavi prema sebi. Zato danas, kada osjetite da ste na rubu odustajanja, zastanite na trenutak. Pomozite sebi tako što ćete si postaviti jedno jednostavno pitanje: „Što bi u ovom trenutku značilo ustrajati?“. Možda je to traženje pomoći, možda je to dopuštanje sebi da plačemo, možda je to samo ostanak u igri još jedan dan. Bez obzira na odgovor, zapamtite da ustrajnost ne govori o našoj neuništivosti. Ona govori da se ne predamo – čak ni kad se čini da nas ništa ne podržava.
Tekst: Tina Kolar
Foto: Pexels