„Ako smo nježni prema sebi, ne znači da smo slabi ili popustljivi.
Ako dajemo prioritet provođenju vremena sa samima sobom,
ne znači da nam provođenje vremena s drugima nije važno.
Ako brinemo o vlastitom mentalnom i tjelesnom zdravlju,
ne znači da smo sebični ili da nam do drugih nije stalo.
Tek kada držimo do sebe, možemo držati i do drugih.
Time im bez riječi govorimo da su nam važni.
I da nam je važno da su oni u našem društvu dobro.
Da smo svi zajedno dobro.“
Danas se jako puno govori o važnosti osobne mentalne higijene, provođenja vremena u pisanju, vođenju dnevnika, traženju stručne podrške i unaprjeđenju vlastitih vještina i općenito kvalitete života. No, jesmo li u tome svemu počeli forsirati, umjesto uživati?
Koristimo li sve te alate za sebe iz znatiželje i želje za rastom ili možda jer smo samo čuli da su to dobri alati? Postaje li nam to sve jedna vrsta domaće zadaće čiju svrhu ne vidimo i nismo je razumjeli? No, radimo to pod pritiskom medija, društvenih mreža i okoline općenito ili smo ipak sami došli na ideju „idem isprobati“?! Postoji li u tome svemu još neko malo sjeme (samo)kritiziranja?
Samo nježnost nam omogućuje prihvaćanje, a svjesnost i prisutnost preduvjet su za slušanje i razumijevanje.
Glavna podrška za dugoročnu promjenu oslanja se na samosuosjećanje.
Što bi bilo samosuosjećanje, koja je njegova svrha?
Biti samosuosjećajan, kao što i sama riječ govori, odnosilo bi se na razumijevanje vlastitih osjećaja. Odnosno, bilo bi to ponašanje koje mi usmjeravamo prema primjećivanju, osjećanju i reagiranju na vlastite neugodne emocije (patnje) koje uključuje namjeru da nešto po tom pitanju i poduzmemo.
Brižnost prema sebi, koja se temelji na pružanju razumijevanja, umjesto kritiziranja ili omalovažavanja jedna je od tri komponente koja znači davanje podrške i pokazivanje brižnosti prema sebi. Temelj ove prve komponente samosuosjećanja oslanja se na uvjerenju da samim time što jesmo, postojimo mi vrijedimo.
Usmjeravanje pažnje, svjesnost i prihvaćanje podražaja u trenutku „ovdje i sada“, umjesto lutanja vlastitim mislima i potiskivanja vlastitih osjećaja, odnosi se na usredotočenu svjesnost, drugu sastavnicu samosuosjećanja. U praksi bi to značilo da se ne zaokupljamo prošlošću ili budućnošću (što ne znači da o njima nikako ne razmišljamo), već da prakticirajući usredotočenu svjesnost možemo doprijeti do vlastitih osjećaja koji su trenutačno prisutni te ih imenovati.
Treća odrednica samosvjesnosti bila bi zajednička čovječnost koja se odnosi na način na koji gledamo vlastito iskustvo. Drugim riječima, vlastito iskustvo gledamo kao dio šireg ljudskog iskustva, a na kao jedan izoliran slučaj. Svatko od nas se susreće s različitim vrstama patnje kroz život, na koje na svoj način i reagira, ali je zajedničko svima nama da se s time susrećemo.
Na prvi pogled samosuosjećanje netko može okarakterizirati kao pasivno i popuštajući. Međutim, kao što smo na početku teksta izdvojili, samosuosjećanje nije slabost, nije samosažaljenje već aktivna budnost koja omogućuje razumijevanje vlastitih potreba te adekvatno reagiranje.
Iako smo dio kulture u kojoj je kritiziranje drugih, ali i sebe jako izraženo pokazalo se kako upravo takav odnos prema drugima i sebi, ima loš utjecaj na naše mentalno zdravlje. Izostanak razumijevanja, podrške, emocionalne topline dodatno uzima energiju, iscrpljuje i stvara teret koji nas koči i drži usidrenima u situaciji u kojoj nam je ionako teško. Takav pristup ne dopušta nam da iz situacije izađemo, dok samosuosjećanje upravo to čini.
Osobe koje imaju veće razine samosuosjećanja, istraživanja su pokazala da su upravo te osobe zadovoljnije u životu, optimistične su i s razvijenom psihološkom dobrobiti. Većim samosuosjećanjem također ostavljamo manji prostor za razvoj perfekcionizma, anksioznosti i depresije koji su danas u značajnom porastu. Važno je znati da nitko od nas ne bira te psihičke poremećaje već da oni nastaju spletom raznih čimbenika na koje nekada ne možemo utjecati. No, možemo naučiti razvijati samosuosjećanje. Vještinu za ispunjeniji i zadovoljniji život koja se temelji na prihvaćanju ne idealnih verzija sebe ili drugih, već upravo onakvih kakvi jesmo: autentičnih i jedinstvenih.
Tekst: dr.sc. Anđela Jelić, mag.psych.
Foto: Pexels