Vedrana Peček studentica je prve godine diplomskog studija na Tekstilno-tehnološkom fakultetu u Zagrebu na smjeru dizajna tekstila. Osim studiranja i kreativnog rada vezanog uz fakultet bavi se ilustracijom i fotografijom. Posebnu strast gaji prema istraživanju biljaka te navodi kako je kroz cijeli proces bolje upoznala kraj u kojemu živi te počela pisati dnevnik biljaka pri čemu proučava njihova svojstva te na koji se način mogu iskoristiti. Vedranin je naglasak prvenstveno bojadisanje prirodnim bojilima iz biljaka na što se odnosio i njezin rad.
Tvoj završni rad nosi naziv Kolorimetrijska analiza uzorka bojadisanih prirodnim bojilima. Otkuda ideja i inspiracija za ovaj projekt?
Ideja se rodila sasvim slučajno, prvi plan je bio izrada shibori tkanina u kombinaciji sa digitalnim tiskom ilustracija koje radim. No, krajem 2019. sam napravila prvi bojadisarski test sa mentom koja raste na polju nedaleko od naše kuće. Svidio mi se proces i način na koji, uz pomoć različitih močila, mogu dobiti drugačija obojenja od iste biljke. Kroz jesen i zimu sam radila sa šipkom, narom i još nekim biljkama koje sam mogla naći u to doba godine. Glavna prekretnica u odabiru teme za završni rad se dogodila kada sam donijela svoje uzorke profesorici da vidi čime sam se bavila. Nakon što ih je pogledala i pozvala asistente da vide što sam napravila, svi su bili iznenađeni obojenjima koje sam dobila i tu ustvari započinje ova velika priča.
Mogu reći da mi inspiracija dolazi doslovno iz prirode. U zadnjih nekoliko godina svi smo sve više i više svjesni utjecaja koji modna i tekstilna industrija imaju na ljude i okoliš. Kada vidim što sve priroda nudi, pitam se zašto ljudi ne cijene njene mogućnosti više, zašto je još uvijek tolika potražnja za brzom modom ili zašto se ne ulaže u održivi dizajn. Naravno, mislim da svi znamo odgovor zašto, ali da bi vidjeli promjene moramo krenuti od sebe.
View this post on Instagram
S kojim si se izazovima susrela tijekom procesa?
Za ovo pitanje sam morala razmisliti malo dulje jer zapravo nisam imala neke prevelike izazove, možda zato jer nisam postavila visoka očekivanja kada sam počela raditi. Od početka sam bila svjesna da će rad trajati mjesecima, stoga sam si dala vremena da uživam u radu. Da sam požurivala cijeli proces, sigurno bih imala veće izazove. Mislim da je pisanje završnog bio najveći izazov, pogotovo mjerenje gotovih uzoraka u laboratoriju jer ih je bilo preko 150. Prije mjerenja se morala napraviti manja selekcija, a tijekom i nakon mjerenja je bilo važno sve uredno zapisivati kako se rezultati mjerenja ne bi pomiješali.
Koje si sve biljke prikupila? Koje od njih daju najveći intenzitet boje?
U radu se spominju razne biljke, a one koje sam sama sakupljala su: menta, buhač, broćika, luk, lavanda, lovor, cikorija, kore drveća (breza, trešnja, vrba iva, hrast), nar, različak, ščav, ivančice. Od tih biljaka najveći intenzitet su dali sušena broćika i kora luka, u oba slučaja tkanina je bila obrađena u kupelji sa alaunom. U radu sam još radila sa korom nara i avokadom, no oni su bili kupljeni. Osim ovih biljaka koje su spomenute u radu, probala sam raditi da brnistrom, sušenim bobicama gloga i sušenom zlatnicom. Sušena zlatnica sigurno ima još veći intenzitet obojenja od broćike, prema subjektivnom mjerenju, ne objektivnom.
View this post on Instagram
Koliko traje jedan proces (od prikupljanja do krajnjih rezultata na tkanini). Ukratko ga opiši.
Procesi se razlikuju o tome radim li sa svježom ili sušenom biljkom. Ako radim sa svježom proces je takav da prvo krenem pripremiti tkaninu. Tu isto ima više načina, alaun, željezov oksid, kravlje mlijeko ili sojino mlijeko. Ako koristim mlijeko tkanina se namače najmanje 24 sata, a pred samo bojadisanje se ispire u vodi, a čak se može isprati u vodi sa alaunom što malo mijenja obojenje. Tkaninu tretiranu u otopini sa alaunom ili željezovim oksidom stavim namakati najmanje 30 minuta prije bojadisanja. Dok su tkanine u pripremi odem do polja nabrati biljke s kojima mislim raditi. Ne radim sa više od 2 biljke odjednom jer nemam dovoljnu količinu lonaca i ringova na štednjaku, a kada imate više močila s kojima radite, lako se preopteretite i izgubite u uzorcima. Stoga radim sa maksimalno 3 kupelji istovremeno. Neke biljke daju obojenje već nakon 10 minuta, dok nekima treba i više od sat vremena kuhanja. Bitno je imati strpljenja i dovoljno prozora za prozračivanje jer neke biljke znaju imati neugodan miris.
Bojadisanje prirodnim bojilima sigurno ima prednosti. Koje su prednosti i kakva je, po tebi, njihova budućnost?
Prednosti su te da se koristi manja količina štetnih kemikalija i metalnih soli, što rezultira puno manjom količinom zagađenih otpadnih voda. Moram naglasiti da u svom procesu koristim alaun koji se može kupiti kao deo kristal u većini dućana. Što se tiče rada sa željezovim oksidom, njega koristim samo za eksperimente, ne preporučam nošenje tkanina tretiranih njime jer može biti opasno po zdravlje. Ljudi nisu ni svjesni čime se bojadiše odjeća koju nose. Ima biljaka kojima uopće nije potreba „pomoć“ močila, pogotovo ako se radi sa vunom jer ona ima bolji afinitet za bojila od pamuka ili lana s kojima ja radim.
U budućnosti vidim sve veću potražnju za tekstilnim proizvodima bojadisanim prirodnim bojilima, pogotovo odjeća i posteljno rublje za bebe i malu djecu. Kao što možemo vidjeti, ima sve više brandova koji su se prebacili na prirodna bojila. Ima dosta istraživanja sa novim, još više ekološki prihvatljivijim močilima poput graha ili ekstrakta nara i sl.
View this post on Instagram
Kakav utjecaj sintetska bojila imaju na zdravlje ljudi?
Kada se govori o toksičnosti sintetskih bojila ne misli se samo na krajnji produkt, odnosno na to što se dogodi kada se počnemo znojiti u poliesterskoj majci bojadisanom kancerogenim bojilom. Tu se misli na opasnost rada sa njima, većina bojila je jako toksična, a neka su čak i eksplozivna. Postavlja se pitanje kakvi su uvjeti rada u bojadisarskim pogonima i tu proizlazi još mnogo problema industrije od kojih je kupac u potpunosti odsječen te uopće ne razmišlja o njima. Danas kupac vidi majicu za 10 kuna na popustu i pomisli „ajme koja super cijena“, a da ne razmisli koja je stvarna cijena tog proizvoda. U nju se ne računa zagađenje voda, zemlje, hrane i ljudi. Ovo pitanje otvara puno problema o kojima bi se moglo pisati još više.
Modna industrija slovi kao jedan od najvećih zagađivača okoliša, misliš li da će se to s vremenom mijenjati te da će se prihvaćati ekološki pristupi?
Odgovor na prethodno pitanje daje dovoljno razloga zašto bi se što prije trebalo poduzeti nešto u vezi modne industrije. Već smo trebali početi prihvaćati nove ekološke pristupe, bile to naše potrošačke navike i način gdje i kako kupujemo odjeću. Prema zadnjim izvješćima, mnogi brendovi brze mode (znamo koji) su u sve većim gubicima što znači da se promjena sigurno događa. Ako želite biti rebel, nosite svoju odjeću dok se ne raspadne, popravite što možete, kupujte u second hand dućanima i ako ste u mogućnosti kupujte od manjih sustainable brandova.
View this post on Instagram
Kakvo je stanje po pitanju ekološki (ne)prihvatljivih pristupa na hrvatskoj sceni?
Fokusirati ću se na pozitivno i reći da u zadnje vrijeme ima sve više kreativaca koji drže do održivog dizajna, ne samo da pričaju o njemu nego ga i žive. Ima dosta kvalitetnih brandova koji rade manje kolekcije, te si svatko može pronaći nešto za sebe. S obzirom da smo manja država, rekla bih da imamo dosta mladih dizajnera koji svojim radom mogu konkurirati ostalim zemljama koje su razvijenije od nas. Prije je tekstilna industrija bila jaka na ovim područjima, a sada je od toga ostalo skoro pa ništa.
Nadam se da će se početi ulagati više u industriju kako bi se potaknulo mlade da se bave ovime, a i da im se osigura radno mjesto. Ja imam neke ideje za održivi način proizvodnje/poslovanja koje bi se vrlo lako mogle primijeniti kod nas, a u pitanju je spoj agronomije i dizajna tekstila. Zemlje ima dovoljno, a potražnja za prirodno bojadisanim tekstilima će biti sve veća i veća.
Tekst: Ana Carević
Fotografije: