U rujnu zovu bablje ljeto, što je idealna prilika za sve kontinentalce da se još jednom prije jesenskih magla i kiša upute na Jadran. Ovaj vikend Gušterica predlaže jednodnevni koji lako može postati i vikend izlet ako to poželite. Vodimo vas u podvelebitski kanal!
Vožnju jadranskom magistralom ili volite ili ne volite. No, ako već pratite Slowliving.hr, onda pretpostavljam kako guštate u sporom i svjesnom načinu životu, jeste u trenutku ili barem pronađete vremena biti bez obzira na brzu i stresnu svakodnevicu. Ako ste se prepoznali u ovoj rečenici svidjet će vam se jadranska magistrala na potezu od Senja do Karlobaga.
Siva vijugava zmijica puna serpentina na kojoj vam u glavi Đole pjeva ‘spusti svetla, oduzmi gas’ pruža se između Velebita i podvelebitskog kanala. Od nje se uske patchwork cestice (zovem ih tako, jer su pune zakrpa) spuštaju u malena mjesta srca moga. To bi, pak, otpjevao Arsen… Ova su mjesta i u vrijeme najveće turističke sezone tiha zahvaljujući domaćinima i gostima koji upravo to žele.
Ne znači to kako ćete u njima lako pronaći mjesto za parkiranje. Već i samo spuštanje zna biti avantura, jer naiđe li vam tko u susret, brzo ponavljate pravila autoškole. Tko li se ono vraća u rikverc…? Pamtim otprije tri godine jedno takvo spuštanje u Starigrad kod Senja. Iznojila sam dva kilograma, a da ih molim, izmolila bih i desetak Očenaša od same magistrale do mjesta. Sebi sam obećala kako tamo više autom ne idem.
Poučna staza Starigrad kod Senja – Donja Klada dio je Parka prirode Velebit
Pa kad sam jedan od zadnjih kolovoških dana odabrala za šetnju poučnom stazom od Starigrada kod Senja do Donje Klade, bilo je jasno kako ću na ovu turu krenuti iz Klade. Od magistrale do mjesta sporo vozim po 3 km patchwork cestice. S radošću otkrivam kako u samom mjestu postoji lijepo parkiralište pa veselo uzimam ruksak, vodu, tenisice i u japankama krećem na svoju turu. Samo neka je put juga.
Poučna staza prema Starigradu započinje kod zadnjih kuća u Kladi. Hodam metar širokom stazom. Iako je takva da je se može proći i u japankama, parstometara kasnije preobuvam se u tenisice. Zašto se mučiti i gaziti kao po jajima u klizavim japankama kad možeš fino koračati u tenisicama?
Puno je mirisa ljeta, sunce je uprlo u mediteransko bilje – bor, smilje, kadulju i vrisak. Do izgradnje staze 1847. godine, sva se komunikacija između ova dva podvelebitska mjesta odvijala morskim putem. Vješti u obradi i slaganju kamenja, što se očituje u gradnji kuća, šterna, cesta, staza i suhozida, izgradili su je sami mještani. Ispred mene bijela staza prolazi uvale i rtove. Desno modro more i bijeli otok. Goli otok.
Zastajem svako malo kako bih napravila fotku modrog mora i bijelog otoka. Probaj napraviti jednu. Ne možeš. Napraviš ih stotinu, pa još koju za svaki slučaj. Pozdravljam rijetke turiste s kojima se mimoilazim. Za svoj odmor na Jadranu oni su odabrali tihe i lijepe uvale na stazi koju nisam dosad upoznala, a koja me svakim korakom sve više oduševljava.
Nekoliko minuta prije ulaska u sami Starigrad dobro je označeni odvojak za uspon na staru gradinu, naseljenu od prapovijesti, preko antike do srednjeg i novog vijeka. Podne je prošlo i najtopliji je dio dana, ali to me ne sprječava da se uspnem još tih 10-ak minuta. Nagrada je kod takvih uspona najčešće vidik koji hrani dušu. Takav je i ovaj. Nema nikoga oko mene, pa poput neke mantre šapućem: “Kako je lijepo, kako je lijepo…”
Sreća je veća kad se dijeli, zar ne?
Ispred mene veliko plavetnilo s otocima Rabom, Svetom Helenom, Golim otokom, Prvićem i Krkom, ispod mene uvala Grbačka koja podsjeća na daleko više razvikanu i napučenu Zavratnicu, iza leđa mi Velebit sa svojim sjevernim vrhovima.
- Da možeš sad biti bilo gdje…?
- Ovdje.
Jako sunce ipak me ubrzo tjera da se spustim do Starigrada. Šaljem fotke još jednoj gušterici uz napomenu kako ću sad smazati i slatkač i pivo. Brus, rekao bi buraz. U Starigradu nema ni kafića, ni dućana. Baš kao ni u Donjoj Kladi. Mjesto za otpočinuti nalazim u hladu golemih lipa ispred mjesne crkve. Pred njom sklopivi stol za stolni tenis, klackalice i vrtuljak… Klupice. Vadim najfinije perece ikad, zalijevam ih izvorskom vodom koju sam natočila na Majoriji spuštajući se s Vratnika.
Na povratku se kupam u uvali Grbačka. More je taman kakvo oni koji ljetuju u Senju najviše vole. Ledeno. Kako sunce kreće na počinak, a sjena pada na uvalu, diže se vjetar, pa žurim prema Kladi. Usput gledam hoću li ubrati koju smokvu. Je, Klada ih je puna, ali ne mogu baš ljudima iz dvorišta smokve brati.
Na povratku vozeći se magistralom guštam u još jednom od najdražih sutona, onih kad sunce zalazi iza sjevernojadranskih otoka. Zahvalna što sam dan provela na tako lijepom mjestu dvoumim se trebam li ovu lokaciju s ikim dijeliti ili je ostaviti za sebe. No na kraju, sreća je veća kad se dijeli, zar ne?
Moglo bi vas zanimati: Vikend enogastro izlet: Međimurje tak’ si lepo zeleno
Tekst & fotografije: Lucija Biondić aka Gušterica