Dobro poznata priča i u njoj ljudi koji se trude nikuda ne žuriti i uživati u onome što žive sada.
A sada je najljepši period jeseni, onaj kada opada lišće, i svijet poprima novu boju. Sve što je lijepo traje kratko, stara dobra poslovica.
Postoji jedna činjenica, a to je da se u jeseni i ljudi smiruju, a zimi puno manje kreću, jasno je i zašto. Nepovoljni vremenski uvjeti utječu na odluke da ne napuštamo svoje domove prilikom kišnog i hladnog vremena.
Po preseljenju u Austriju i sama sam se spontano pretvorila u medu i priznala sebi da volim hibernaciju. Muž koji obožava jesen naučio me važnosti uživanja u njoj te sam pomakla prag.
Kada je u naš dom stigao i pas, prvo na što su nas svi upozoravali jeste da je to velika obaveza, i premda sam odrasla uz životinje, nije isto kada imaš kuću i kada imaš stan, i da… imala sam strah od toga što ću s njim u ona jesenja ili zimska hladna jutra kojima volim spavati dugo i nesmetano, tko će ga šetati?
To nas nije zaustavilo, i sada mogu reći da je pas uz dijete promijenio moj pogled na šetnju, na jutra i na hladnoću, jesen i zimu – naučio me da šetnja treba meni jednako kao i njemu.
Gdje smo sad? U sred jeseni, nije hladno toliko – još uvijek. Hoćemo li to iskoristiti?
Dozvoli mi da te nagovorim na šetnju.
Vikend koji dolazi neka bude u znaku aktivnosti.
Spremi svoj omiljeni kaput, onaj koji te ne steže, cipele ili tenisice na noge, idemo van.
Hodanje nam daje priliku da „slučajno“ sretnemo susjede, draga lica u prolazu.
I ne, nemoj komentirati nikoga prilikom izlaska, ukloni svaku ideju o podrugivanjima, ne brini tko se kako odjenuo, ne komentiraj one koji su se nedavno razveli, ne ulazi niti u kakve teme koje bi mogle opteretiti misli. Pozdravljaj se s drugima. Ponesi torbu i širok osmijeh. Ne moramo razmjenjivati puno riječi, neka osmijeh bude vodilja.
(Istraživanje objavljeno na Sveučilištu Južne Australije potvrdilo je da jednostavan osmijeh može prevariti um i potaknuti ga na vedriji stav. Kad se smiješimo, čak i usiljeno, naš mozak potiče oslobađanje neurotransmitera zbog kojih se osjećamo veselije, mijenjamo leću kroz koju gledamo svijet.)
Svi točimo drugačija goriva, i svi za rad i funkciju imamo različite metode ali uvjerena sam da bi nam svima jedna stvar trebala biti zajednička, a to je šetnja. Navika da hodamo – svaki dan. Radi posla i obaveza nismo svi u mogućnosti. Ali vikendom? Nema varanja.
Idealno bi bilo krenuti u šetnju prirodom, nekamo gdje nije pretjerano bučno, kako bismo mogli slušati svijet, kako bismo mogli čuti pjev ptica, pucketanje lišća pod nogama, vjetar u krošnjama, padanje kestenja na tlo… Ali nije obavezno, i šetnja u gradskom parku je šetnja, svaki korak se broji. Svaki osmijeh, svaki put kada pozdravite nekoga poznatoga.
Bila sam stranac u svome gradu sve dok naš pas uz dijete nije krenuo trčkarati oko nas jutrima. On nam je svima usadio zdrave navike koje drugi zovu obavezom. Uvjerena sam da sve što sam naučila prilikom stvaranja ove navike vrijedi za cijeli život ispred mene.
Dogodilo se to da su nam se ljudi počeli češće javljati, pozdravljati nas, smijati nam se jer smo i mi konstantno bili nasmijani. Kroz šetnje sa malom ekipom upoznala sam toliko novih ljudi koji su ostali dijelom moga života. Osim toga, svi smo se naučili da nakon doručka odmah idemo van, i o tome se ne diskutira, neki mašu repom i čekaju pored vrata, drugi obuvaju cipele i u zraku je gotovo uvijek entuzijazam koji šetnju čini događajem.
Budimo iskreni, neobavezna šetnja je zasigurno mirnija, ono kad ne moraš brinuti oko psećeg izmeta ili oko toga hoće li dijete izletjeti na ulicu. Nije ovo članak u kojem ću te nagovarati da nabaviš psa, to je stvar moje odluke.
Samo sam navela svoj primjer, odnosno imenovala ono što se promijenilo načinom življenja koji šetnje podrazumijeva.
Niti jedan jedini put u posljednje dvije godine nakon izlaska iz kuće nisam pomislila kako mi je žao jer sam morala. Svaki ali baš svaki put, bez iznimke, već kad zakoračim na posljednju stepenicu ispred naše zgrade osjetim dobrobit i pomislim hvala ti svemire, premda mi nije uvijek lako ustati se iz kreveta.
Sada kada mi je život u mnogočemu kompliciraniji, te je izlazak iz kuće gotovo sam po sebi ekspedicija – uz dva ruksaka, bebu, dijete i psa, drugi kat i zgradu bez lifta – ne odustajem i dok sam zdrava znam da ni neću. Nosim sa sobom svoj prijateljski stav, osmijeh ali ne obećavam da možda nekada nećete vidjeti i neku mrzovoljnu verziju mene, samo sam čovjek, ponekad ne spavam noćima jer imam malu djecu, ponekad sam tužna, ponekad ljuta i sve je to život koji me neće zaustaviti u kretanju dok su noge zdrave.
Jesam te nagovorila? Idemo, ovaj vikend u zajednički izazov.
20 000 koraka u dva dana.
Na zraku, u jutro, po danu i večeri, u jesen 2023.- ako digneš pogled, usredotočiš se samo na stabla oko sebe primijetit ćeš prekrasne boje. Znaš li da priroda ovim bojama pozdravlja godinu i daje ti kratku priliku da uživaš svim osjetilima.
Osvrni se oko sebe, i ne zaboravi da kroz osmijehe i kontakte sa drugima gradimo društveni kapital, odašiljemo pozitivnu energiju i povezujemo se u zajednicu.
Napomena, ako kojim slučajem nakon ovog teksta dobiješ ideju nabaviti psa prije toga se dobro raspitaj i provjeri uklapa li se u tvoj životni stil,
posudi ga za par jutarnjih šetnji od brata, obitelji ili prijatelja.
To je ozbiljna odluka i odgovornost za idućih – najmanje 10 godina, a najvećim sretnicima čak i do 17.
Sretno!
Moglo bi vas zanimati i: Jesu li naša uvjerenja okovi koji nas sprječavaju da živimo punim plućima?
Tekst: Inga Marić
Foto: Pexels