Nedavno sam u knjizi “Put kojim se rjeđe ide” naišla na dio u kojem autor opisuje ljude koji izbjegavanjem teških emocija odlučuju prestati zapravo živjeti.
Tu opisuje gospođu koja svaki dan ide na posao koji obavlja mehanički bez bilo kakve strasti, na poslu izbjegava razgovarati s kolegama pa pauzu provede za stolom. Poslije posla svaki dan staje u istoj trgovini gdje kupuje osnovne namirnice i žuri doma. Ostatak dana uvijek provodi doma na jednak način. Osim na posao radnim danom izlazi samo nedjeljom kada ide na misu, ali poslije mise opet žuri doma da ne bi došla u situaciju da je netko pozove na kavu.
Voli životinje, ali nema kućnog ljubimca jer je jednog psa izgubila prije 8 godina i ne želi se više nikad izlagati takvoj boli.
Ovaj opisani primjer je pomalo i ekstreman, ali ako samo malo pogledate oko sebe naići ćete na mnoštvo sličnih ljudi. Možda nisu toliko zatvoreni, ali godinama ostaju na poslu koji ih polako ubija tvrdeći kako je to jednostavno život nas odraslih. Ostaju u brakovima koji iz njih izvlače samo najgore i tvrde da je to ljubav. Dane provode anksiozni i pod stresom i tvrde kako je to počast modernog doba. Danonoćno rade kako bi si kupili preskupe stvari i tvrde kako to čine zbog sebe dok se u biti dokazuju drugima.
U svemu tome pitam se zar istinska ljubav nije vrijedna potencijalne patnje, zar posao koji ispunjava vašu svrhu nije vrijedan brige ili prethodno danih otkaza, zar opušten život nije vrijedan promjene sredine?! Ja bih na svako od pitanja bez razmišljanja odgovorila potvrdno.
Kada živite u komfor zoni vi zapravo ne živite nego životarite. I ne, ne mora biti tako! Da mora nitko na ovom svijetu ne bi bio sretan. Možda se tješite da drugi lažu kako su sretni, ispunjeni, kako rade posao koji vole, imaju partnere s kojima uživaju… Vjerujte da se gluma može prepoznati jer istinski sretni ljudi isijavaju pozitivnu energiju, a energija se ne može glumiti.
To shvaćanje da tamo negdje netko stvarno živi život o kakvom vi sanjate ne treba biti vaša prijetnja – upravo suprotno! To je samo potvrda da je takav život moguć i za vas.
Kroz ovu knjigu, ali dugogodišnji rad na sebi naučila sam da je ključ dugoročnog životnog zadovoljstva podnijeti kratkotrajnu nelagodu. Naravno da nije ugodno prolaziti kroz otkaz, razvod, preseljenje, ali ako će na te načine pogledati istini u oči i približiti se životu kakav STVARNO želite – definitivno vrijedi.
Mi nažalost danas živimo i u svijetu toksičnog pozitivizma u kojem svi imaju sve sada i odmah, ali to je sve često samo trenutna predstava za društvene mreže.
Istinski proživljen život od nas često traži suočavanje s teškim emocijama, ali njihovo potiskivanje nas može odvesti samo u različite mentalne i tjelesne bolesti.
Vrijeme je da naučimo prigrliti i težine koje nam život donosi jer svi znamo da poslije kiše uvijek dolazi sunce. Koliko god zvučalo kao klišej to je doista tako.
Vjerujte sebi, svom tijelu i živite život punim plućima. Na kraju krajeva svi imamo samo jednu, jedinu priliku za to…
Moglo bi vas zanimati i: Zašto nam mišljenje drugih treba biti nebitno? Evo barem 5 razloga!
Tekst: Anđela Sabranović
Foto: Canva