Jedna riječ, jedan grad, jedan jezik, jedan stil, jedan način života…
Ne moramo puno pričati.
Dovoljno je reći – Pariz.
Ne moraš brinuti o godišnjem dobu, jer…
“Paris is always a good idea.”
A.Hepburn
(Ali ja bih ipak birala jesen ili proljeće.)
Razoružat ću vas tekstom koji slijedi i shvatit ćete da ovo nije još jedan običan članak o francuskoj prijestolnici.
Donosim vam Pariz iz jedne nove perspektive,
vraćam se u jesen prošle godine kada sam skupa sa svojom najboljom prijateljicom posjetila grad čije ulice već dosta dobro poznajem budući da ovo nije prvi put da sam tamo.
U nekim dijelovima ću se obraćati u prvom licu, to je uspomena na izričaj koji se budio u meni tijekom cijelog boravka i šetnji gradom nad svim gradovima.
Odabrale smo Pariz jer ga obje dobro poznajemo, htjele smo jedno pravo žensko putovanje, jedan žestok odmak od naših života.
Htjele smo ulet u nešto staro, sa novim doživljajem. Pristupile smo mu s puno poštovanja, ali odlučile zaobići sve muzeje i gotovo sve turističke atrakcije. Bile smo spremne doživjeti grad šetajući kroz birane četvrti i uživajući svim čulima. Poput pravih Parižanki.
Jedan kratak podatak, nisam imala mobitel sa sobom, čak niti fotoaparat. Tijekom cijelog putovanja napravile smo oko 50 fotografija (ako i toliko) mobitelom moje prijateljice.
Pa krenimo na stvar.
Ispod oblaka nazirao se svima poznati toranj. A oko njega prostirao se grad.
Sanjarski virim kroz avionski premalen prozor i kao da čujem misli…
“Ja sam grad šarma, umjetnosti, poezije, parkova, misterije i ljubavi – i to mi nikada nitko neće moći oduzeti.
Mogu biti sve što poželim, i bolje od toga.
Ja nisam Louvre, niti Aleksandrov most, Latinska četvrt, park Tuileries kao ni avenija Champs-Élysées.
Ja sam francuski zrak,
ja dišem,
ja te osvajam magijom
i dok trepneš – zaljubljen si.”
I da, istina je. Možeš misliti štošta o ovom gradu, o ljudima, o njihovim navikama, ponašanju, ali i dalje ne možeš oduzeti ono nešto unutra, ono nešto što su Francuzi napravili od većine svojih gradova, a Pariz to ima najviše, a to je nota romantike, dašak glamura, jedinstvenosti i neizbrisiv trag umjetnosti. To najbolje doživiš šetnjom, opuštenom šetnjom gradom, kad ne žuriš stići na sva mjesta koja su “must see” na listama i prospektima.
Divno je ne morati ništa.
Zapravo posljednjih godina sam putovala ovako na sva mjesta, suzila sam moranja na sve ono što meni zvuči uistinu “must”.
Tako smo nas dvije zauzele poziciju na mekim hotelskim jastucima i za početak legle kako bismo apsorbirale gdje smo, a zatim – tuš! Jedno od boljih tuširanja ikad, unutar kabine tuša mala svjetla koja atmosferu čine nezaboravnom. U ovom trenutku sam odlučila da ću jednoga dana doma imati ovakvu instalaciju. Pogasila sam si sva vanjska svjetla i krenula uživati na moj način u pariškom stilu.
Jedna od prvih lokacija bio je park,
Jardin des Tuileries,
jer se nakon odmora u hotelu trebalo još jednom odmoriti na stolicama omiljene boje, trebalo je upijati, upijati ljude, navike, mladost, starost, smijeh, glazbu, umjetnike, ulične svirače.
Za bolji doživljaj prije svega smo svratile po najukusnije Ladurée macarons.
Klasika, ženski.
Pritom smo obišle niz izvornih, starih pariških parfumerija, koje su ako me sjećanje služi bile samo jedna ulica niže glavnog ulaska u park.
Uistinu poseban doživljaj i od srca preporučujem.
To nisu obične parfumerije, nisu ni obične usluge, to je odnos sa klijentima.
Radi se o iskustvu.
Popele smo se na naš omiljeni dio grada, Montmartre.
Uživale smo pogled, umjetnost na platoima iza dobro poznate crkve Sacré Coeur.
Ako su Picasso, Modigliani, Miro i prije njih Manet, Renoir i Van Gogh imali svoj dom unutar ovoga dijela grada onda je to s razlogom.
Možda nismo mogle imati smještaj u ovom dijelu grada, ali smo mogle uživati u kafićima,
restoranima,
u pogledu na slikare i njihova djela.
Tako smo nas dvije odabrale odmarati na jednoj od lokacija, na vanjskoj terasi restorana s pogledom na djela nepoznate umjetnice i njezine rozom bojom prožete Pariške ulice.
Kakav dan, kakav užitak…
Ja sam tip osobe koja je uvijek „znala za sebe“, kako moja majka voli reći – uvijek sam imala prohtjeve,
čak i dok sam djevojčica bila, voljela sam imati pogled na nešto dok uživam sok ili sladoled.
Danas je to kava ili vino,
no pogled i ambijent trebam za potpun dojam.
Na osnovu cijele slike biram kamo idem.
I često ali jako često znam reći da mi je neko mjesto najljepše ikad, jer sam zaljubljive prirode kad su u pitanju mjesta i gradovi, priroda, šume, planine i rijeke.
I već sutra mogu se iznova zaljubiti u novi grad, u novo mjesto, i reći ću da mi je najljepše ikad, jer se tako trenutno osjećam i na taj način odajem počast svojoj potpunoj prisutnosti na nekoj lokaciji. To je moj način da živim sadašnjost, zadovoljna sa prošlošću, okrenuta budućnosti.
Idućih dana,
jednako lagano.
Pričale smo kad nam se pričalo, spavale koliko nam se spavalo, prave umjetnice življenja.
Vodile duboke i plitke razgovore,
gurnule pod noge dobru kilometražu.
Večerale u restoranima sa najboljim recenzijama jer tko zna kad će se ovo opet ponoviti?
Okej, naravno da hoće jer moramo i treću među nama povesti na jedno ovakvo žensko stapanje, ali ne zaboravimo, život je jedan i za slučaj da sutra umrem, današnji dan želim iskoristiti.
Nagovorila sam ju i na večernju varijantu posjeta tornju dobro poznatog imena. Stigle smo u tik trenutka kada je krenuo light show, ona to prije nije doživjela i bila je uistinu pozitivno iznenađena viđenim. Ja mislim da vrijedi.
Čarobno je.
Obilazile smo manje poznate četvrti,
poput Le Marais, ovdje smo došle u zoru, dok je grad spavao.
Stari dio grada, toliko otmjen, umiljat i sa bezbroj vintage trgovina.
Posjetile smo par njih, u pamćenje mi se urezao Merci concept store.
Nešto poslije priključuju nam se i ulični svirači.
Vibra postaje nezaboravna, ona koju volim.
Iz Pariza ne odlazim bez da pojedem dobru francusku juhu od luka.
Uredu. Padamo pod utjecaj filmova, pod utjecaj serija, pretvaramo se na par sati u turiste, izlazimo iz zone lokalaca i odlazimo u Café de Flore.
Smijemo se,
zadovoljne smo,
zahvalne smo zbog ovog povratka u naše žensko, zahvalne smo zbog prilike da u ovim trenucima života odlutamo nekamo same.
Na našoj listi mjesta za obilazak našao se i Jardin du Luxembourg, Cathédrale Notre Dame, Latinska četvrt, duge šetnje obalama Seine, popele smo se na vrh slavoluka pobjede Arc de Triomphe kombinacijom lifta i stepenica – ipak dale malo napora životu za jedan izvanredan pogled na 12 nevjerojatnih avenija složenih kao u liniji. S ovog mjesta pruža se pogled i na Eiffelov toranj te je meni možda čak i ljepša destinacija za panoramski pregled grada nego li sa samog tornja iako će svi prije preporučiti tu varijantu.
Pariz je bio realna i očekivana destinacija, ipak nas dvije nosimo zauvijek upisano u životu, vremenu i na koži – Mademoiselle.
Za nas taj pojam znači upravo ono što smo osjećale u Parizu ili bilo gdje kad smo zajedno – da se osjećamo mlado i sretno bez obzira na dob, Mademoiselle je tu da nas podsjeti uživati u svim malim stvarima koje nam trenutak pokloni.
I jedan mali podatak,
Mademoiselle bi u prijevodu značilo gospođica, ali Francuzi su 2013. godine službeno odvojili ovu riječ od njihove uporabe u jeziku.
Kao objašnjenje navode činjenicu da ta riječ nepotrebno naglašava bračni status (slobodne) žene na koju se odnosi i kako je riječ o jezičnoj nepravdi, jer u francuskome ne postoji, niti je u povijesti postojao, muški ekvivalent tom izrazu. Riječ moiseau označava mušku osobu, bez obzira na dob i bračni status.
Stoga ćemo nas dvije, buntovnice, u inat kršenju ženskih prava sa
sijedima na glavi, sa unucima oko vrata ipak biti
samo dvije gospođice koje su i u najranijoj dobi znale uživati život.
(Kako god nas okolina vidjela, i što god o tome mislio neki francuski službenik, tetka, strina, susjeda ili kolegica.)
Do nekog novog susreta,
zauvijek jedno lijepo sjećanje na Pariz iz moga kutka,
S ljubavlju
vaša Mademoiselle.
Mademoiselle
/ˌmad(ə)mwəˈzɛl,French madmwazɛl/
noun
a title or form of address used of or to an unmarried French-speaking woman, corresponding to Miss.
- a young Frenchwoman.noun: mademoiselle
Tekst: Inga Marić
Foto: Privatna arhiva