Kad biste se mogli vratiti u jedno sretno desetljeće svoje prošlosti, koje bi to bilo? Biste li izbor prepustili nostalgiji ili nekom racionalnijem argumentu? Mislite li da bi vam određeni dio prošlosti mogao pružiti sigurno vremensko utočište? Ili bi to ostalo samo na utopijskoj ideji ili, još gore, distopijskoj.
Pozivam vas da svoje odgovore na ova pitanja odmjerite sa spisateljskom vizijom bugarskog pjesnika i prozaista Georgija Gospodinova u njegovu romanu Vremensko utočište i prijevodu Ksenije Banović te izdanju Frakture. Ksenija Banović, osim što je izvrsna prevoditeljica, ujedno je i odlična promotorica bugarske kulture i književnosti, a njezina preporuka spisatelja Gospodinova u jednoj našoj televizijskoj emisiji o knjigama i književnosti utjecala je na to da na osobni čitateljski popis, osim Gospodinove poznate Fizike tuge, uvrstim i ostala njegova djela. A to ću i dalje nastaviti činiti ako je suditi po dojmu koji je na mene ostavila bugarska poslastica – u smislu idejnog koncepta, sadržajne razrade te stilskog zaokruživanja – upakirana u priču o sjećanju, nostalgiji, prošlosti i naličjima svega onoga što se može skrivati iza sintagme i naslova Vremensko utočište.
Knjiga započinje zagonetno, misterioznim Gaustinom, opsesivno zaokupljenim prošlošću, koji uz pomoć pripovjedača, pisca (kojem se uz Gaustina ostvaruju snovi “da bude netko drugi, negdje drugdje, da obitava u drugom vremenu i drugim sobama”), otvara u Švicarskoj Kliniku za prošlost. Ona je prvenstveno namijenjena ljudima oboljelima od Alzheimerove bolesti, čiji bi boravak u sobama Klinike, u kojima su pomno rekonstruirana određena minula desetljeća, trebao potaknuti ono što je preostalo od njihovih sjećanja. Budući da su sobe minuciozno opremljene detaljima prošlosti koji vrlo uvjerljivo pričaju priču prema principu “mixing memory and desire”, pacijenti uspijevaju na neko vrijeme boraviti u svojoj uspomeni koju im gubitak pamćenja otima. Vrlo je živopisan spektar korisnika Gaustinova koncepta, u kojima određeni okus (jer svatko ima svoj “madlen”), miris, popularna singlica, novinski naslov ili komad namještaja evocira u njima proživljeni trenutak iz života.
Ništa manje živopisna nisu ni nastojanja osnivača Klinike i njegova pomoćnika da podrže pacijente u tretmanu, obuhvaćajući čak i novinske i policijske intervencije, a sve radi podržavanja i održavanja njihovih otključanih uspomena. Postupno su interes za Gaustinovu Kliniku počeli pokazivati i “ljudi koji se u sadašnjem vremenu nisu osjećali kao kod kuće” i u koje je počeo nadirati strah od ionako dokinute budućnosti. Stoga se logično nametnula ideja o proširenju Klinike kao vremenskog utočišta.
Naravno, s novim idejnim zamahom stigla su i dodatna pitanja: Kada svakodnevica postaje povijest? / Ima li prošlost rok trajanja? / Koliko prošlosti, zapravo, čovjek može podnijeti? / Kamo odlazi poslije čitava ta osobna prošlost? / Kamo odlaze sve one započete i nedovršene priče, prekinute veze koje još krvare, svi oni odbačeni ljubavnici…?
A intenzivnim zaokretom prema prošlosti vrlo se lako njome inficirati i tako je “prošlost krenula vladati svijetom”. Time je započeo “život kao rekonstrukcija”, a virus se brzo s osobne domene proširio na države i čitavu Europu te je medicina ustupila mjesto politici, koja je trebala odabrati “najidealnije” desetljeće u koje će se vratiti. Tom se pošasti zapravo razvija i najzanimljiviji, najduhovitiji i ujedno najstrašniji (s obzirom na političke aluzije) dio knjige. Nizom izvrsno uklopljenih teorijskih, književnih, kulturnih, političkih i inih referenci, Gospodinov nas vodi u jedan lucidni tour de Europa. Ona se, naime, u borbi s akutnom bolešću – jasnim deficitom smisla – našla pred referendumom o prošlosti i s nadom u lijek za “svakog od članova onoga što su donedavno nazivali europskom obitelji, nesretnog na svoj vlastiti, lokalni i izniman način”. Stoga je posebno zanimljivo pratiti rezultate ovog književno-utopijskog referenduma (bez obzira na eufemizam ove odrednice, i dalje me plaši njezin stvarnosni potencijal), kod nekih je prevaga neke godine bila logična, u nekima pak iznenađujuća.
Nekim je nacijama, koje svojim traumatičnim povijesnim iskustvom potvrđuju da “sreća završava u Beču, a da izvan njega počinje prokletstvo”, izbor bio olakotan, dok su neke od prevelikog izbora perioda blagostanja ostale vremenski neutralne. Posebno je uvjerljiv opis izbornih borbi i rezultata u Bugarskoj, kao i metoda dilera prošlosti, možda jer nam je toliko kulturološki blizak. U cijeloj toj dinamici opisa referenduma čitatelj osjeća sjenu probuđenog demona prošlosti nad vremenski rekonstruiranom kartom Europe, a trebao bi nas uplašiti onim očitim – da je Europa na pragu još jednog rata koji se “ponavlja kako se nikada više ne bi ponovio”.
Svaka je sličnost sa stvarnošću zastrašujuće slučajna. No, utjeha, iako opsegom daleko manje ambiciozna od Eurotopije, ipak postoji te ona, naravno, dolazi s knjigom i maštom. Za razliku od nametnutih političkih izbora prošlosti, one pružaju utočišta po našoj mjeri i s nekim zamišljenim i neugrožavajućim slikama Europe, poput Gaustinove i pripovjedačeve – “s malenim raspričanim trgovima. S jutrima – austrougarskim, noćima – talijanskim. Tugom i sjetom za njima – bugarskom”. Tamo se bez straha možete skloniti.
Tekst i foto: Maja Janković, profesorica hrvatskog i češkog jezika i književnosti, te pasionirana čitateljica koja na Facebooku ima svoj kutak – Majin izbor