Jutros sam pročitala sljedeće…
Živi ste? Zdravi ste? Dobro su vam roditelji?
Imate ljude koje volite i koji vas vole?
Zahvalite se Bogu na tome.
Imali ste dobru 2023. godinu.
Rekoh u sebi, Bože – hvala ti.
Nedjelja je, treća nedjelja došašća.
Na moru smo, u prekrasnoj maloj kući koja je dosanjani san moga oca.
Jutro za poželjeti, kava, doručak i šetnja uz more. Ispratili smo kumove koji su prenoćili s nama u našoj maloj oazi.
Bilo nam je predivno, pošalji mi slike kad stigneš – stiže mi poruka.
Nasmijem se.
Sve je pitomo oko mene.
Pospremamo i pripremamo ručak, dolaze moji roditelji, brat i baka.
Djeca se igraju na suncu.
Ima nešto lijepo u prosincu sa pogledom na more.
Mir i tišina, blagost.
Upalila sam lampice, u vazu stavila granu bora.
Ručak je skoro spreman, napravio ga je moj muž, stol sam postavila ja, jednostavno sa dodacima iz prirode, na tanjurima dekoracija – šišarika koja će poslije postati predmet dobre šale.
Stižu i oni, iz auta izlaze mama, tata, brat i baka.
Svi ozarena lica.
Gledam sjetno našu devedesettrogodišnjakinju i razmišljam, još jednom je uspjela.
Legenda.
Ljubim je, a ona mi daje vrećicu u kojoj su orasi, bombone i čokoladne bananice.
Naglašava tiho – danas su materice, najveći kršćanski blagdan majki i žena.
Idemo redom, kava ili čaj prije nego sjednemo ručati. Tradicijski, u bakino krilo prvi se uvaljuje moj brat, zatim moj sin da bih na kraju malo pored nje legla i ja – ništa ljepše na svijetu nego njeni prsti u mojoj kosi.
Sjedamo za stol, bezbrižni – palimo treću adventsku svijeću, molimo se, a zatim božićne pjesme.
Nešto mi nije dobro, kao da nemam zraka. Plitko dišem – rekla je baka kratko.
Izvodimo je na zrak, pa je vraćamo za stol, nastavljamo jesti.
Kaže ona da je dobro, pa ipak zrak reže nesigurnost i strah.
Smijeh se stišano, samo još stariji sin nesvjestan situacije zapitkuje o bukačama i babarogama vezano za ludorije koje mu je prethodno pričao njegov ujak, a moj brat.
Nisam više imala apetita. Želja za hranom napustila me, a grlo se steglo. Sprječavam suze da poteku jer sam svjesna da, iako ovo zasigurno nije taj trenutak, on će ipak doći.
Moja baka je stara, naizgled besmrtna, a znamo da nitko od nas to nije i da svi putujemo ka istoj adresi na kraju.
Kako prestanemo biti svjesni ove velike istine ili zašto bježimo od nje?
Zašto čekamo velike tuge, bolesti, patnje da bismo se voljeli?
Da bismo shvatili da čak i za smrt trebamo podršku drugoga?!
Nastavila je jesti, i bolje joj je vidno.
Ja je volim fotografirati, i oduvijek sam voljela, a ona voli pozirati.
Zamijetih mašnu ispod njenog vrata, kakva dama pomislim.
Fotografiram je, opet.
Tata si dozvoli jednu neumjesnu šalu pa kaže fotografiraj mene ovamo, tko zna tko će prvi – baba ili ja.
Meni sve to teško pada, valjda još teže jer pamtim jedan Božić kad smo svi bili skupa, nasmijani i sretni, a nakon njega je iz ove stvarnosti odšetao moj djed.
Bojim se.
Bojim se, ponekad, propustiti trenutak.
Gledam svoga sina, beba devet mjeseci, drži ga moja majka, a ljubi ga moja baka.
Jedno od njih na početku putovanja, drugo na sredini procesa, a treće na samom kraju.
Život nas stalno podsjeća da ima početak i kraj. Da ništa nije vječno i da će energija teći s nama ili bez nas.
Nedjelja je, treća nedjelja došašća.
Na moru smo, u prekrasnoj maloj kući koja je dosanjani san moga oca.
Danas je baka bila s nama na ručku, u 93-oj godini je po treći, ali vjerojatno, posljednji, put stigla s nama u našu kuću na moru, udaljenu oko sat i pol vožnje od mjesta gdje ona živi.
Nemam hrabrosti više za ovakve ekspedicije.
A vjerujem da i ostali misle isto.
Upravo su mi javili da su sretno stigli doma i da je sve dobro.
Ponekad polusvjesno plovimo kroz život, neki među nama žele da Blagdani samo prođu.
Ja svoj život želim živjeti.
Svoj Božić želim dodirivati rukama,
želim grliti,
ljubiti u obraze,
u čelo,
maziti,
i pjevati.
Ovaj Božić želim svjesno voljeti.
Da ne bih imala strah od propuštenog trenutka.
Moglo bi vas zanimati i: Mašna kao simbol elegancije naš je omiljeni dodatak ovih blagdana
Tekst: Inga Marić
Foto: Inga Marić