Sjećate li se kontroverznog Ante Pavlovića kojem su roditelji dovodili djecu da ih centrira? Zašto su to radili? Netko će odmah reći da nisu bili pametni. Ja mislim da su bili nemoćni. Nemoćni pred problemima koji su ih snašli.
Kad nemaš odgovor na pitanja i rješenje svojih problema, napravit ćeš bilo što jer ionako nemaš što izgubiti. Neki vjeruju u horoskope, neki u feng shui, neki u kristale, neki u magiju, neki u bogove… žele naći utjehu u bilo čemu. Baš zbog toga u razdobljima krize, religije i ostale nadnaravne stvari počinju dobivati krila.
Ne čudi me što danas YouTubeom i Facebookom vladaju moderni prosvjetitelji , ekipa koja ti govori da je sve u tebi, da će se svemir urotiti, da samo trebaš poželjeti to nešto…. ali prvo moraš njima platiti za knjigu, za tečaj, za retreat jer tamo će ti otkriti tajnu i pomoći ti u „prijenosu energije“. Ljudi su oduvijek znali iskoristiti nemoć drugih i izvući im pare na najlakše način – kad su na dnu.
Zašto ljudi jako vjeruju u različite stvari, čak i one očite gluposti?
Vjerujemo u ono u što zapravo želimo vjerovati. Ako mislimo da nam nešto pomaže, snizit ćemo ljestvicu očekivanja i kriterija samo kako bi se ta uvjerenja obistinila. Možda nam to nekad i pomogne. Naučila sam ne kritizirati ljude koji vjeruju u različite stvari sve dok im to pomaže. Nekom će to biti molitva, nekom će to biti horoskop.
I sama sam se nekoliko puta u životu suočila s teškim problemima. I znate što? Mogli ste mi tada prodati hrpu gluposti. Ok, i dalje nisam vjerovala u to da mi raspored namještaja izaziva problem ili da će mi molitva nekom svecu donijeti rješenje, ali vjerujte mi, vjerovala sam u neke druge stvari kojima se danas smijem. Ustvari, nisam toliko vjerovala koliko sam „isprobavala“ jer kako kažu „ne može štetiti, a možda pomogne.“
Puno ljudi to radi. Brojni ljudi koji ne vjeruju u boga svejedno odluče svoju djecu krstiti, pričestiti i krizmati „za svaki slučaj“. Koji slučaj? Da bog ipak postoji? Zašto onda ne obave sve potrebne sakramente (ili kako se to već zove) koje prakticiraju druge vjere, jer možda su i oni u pravu? Nemaju odgovor. Uostalom, njihova stvar što će raditi, malo tko od nas nije nekad radio nešto „za svaki slučaj“.
Nakon Velike Kuge u Londonu Daniel Defoe je napisao “Ljudi su više nego ikad prije postali ovisni o prorocima, astrologiji, snovima i bapskim receptima. Vjerovat ćeš bilo čemu što nudi nadu dok ti kuga ubija četvrtinu okoline.“
Ljudima je najteže prihvatiti tri stvari: da se stvari ne mogu promijeniti, da se stvari događaju mimo plana i njihove volje i da su oni krivi za nešto. Izlaz iz toga im nude vjerovanja.
Ne vjerujemo u klimatske promjene jer bi to od nas zahtijevalo određeni napor u obliku promjene naših navika, ali i priznanje da smo dijelom krivi za to što se događa. Lakše je vikati HAARP i 5G i koznaštasvene.
Nepoznate stvari nas plaše, ali samo ako to od nas zahtijeva promjenu. Stoga ne vjerujemo doktorima i znanstvenicima, radije vjerujemo luđacima po Facebooku koji su nam na onako „našim jezikom“ objasnili u čemu je zapravo štos. Voljeli bismo da je to tako pa zato i vjerujemo da to tako jest.
Nekad ne vjerujemo ni sami sebi. Jer sjećanja blijede, a naše interpretacije s vremenom mogu u cijelosti izmijeniti ono što se zaista dogodilo. Nije to izmišljotina, radili su mnogi psiholozi istraživanja (neki od njih su Gordon Allport i Leo Postman koji su 1940-ih skovali termin koji ugrubo prevodim kao „efekt niveliranja i oštrenja sjećanja“) – kod svakog velikog događaja poput automobilske nesreće, terorističkog napada, recesije ili pandemije – mogu postojati milijuni varijabli koje ćete promotriti i iskusiti. Promatrate druge ljude i njihove emocije, slušate njihove priče i razmišljanja, čitate o tuđim iskustvima… i nema šanse da sve možete zapamtiti točno do u detalj, već se u vama stvara određena mutna mješavina svega. Stoga u vlastitom prisjećanju određena sjećanja naglašavate, dok druge odbacujete.
Ljudi uglavnom oštre one detalje koji čine dobru priču i uklapaju se u njihove postojeće poglede, a odbacuju one koji ih zbunjuju, bole ili su kontradiktorna njihovim uvjerenjima. Stoga važi sljedeće: ono što vi mislite je debelo pod utjecajem onog što ste iskusili, a sjećate se dijelova koji čine dobru priču, potvrđuju stereotipe i spajaju točke između ostalih iskustava.
Često zapravo nas uopće ne zanima istina, već nas zanima samo da uklonimo nesigurnost.
Često vjerujemo u očite laži, ali lakše nam je uvjeriti sebe da nismo mi pogriješili, nego su svi drugi oko nas naprosto u krivu. Rijetko tko mijenja svoje mišljenje, ugodnije je ostati pri onom što je do tada vrijedilo. I što poznajemo. Zato mnogi ostaju u lošim brakovima, ne vjeruju da ih suprug vara ili da kocka čak i kad same nađu dokaz. Dovoljno je da on izusti neku poluuvjerljivu laž i uljuljka vas u prividnu sigurnost od koje ne želite pobjeći.
Odgajana sam kao vjernica, ali tijekom školovanja počela sam istinski sumnjati u ono što su me učili. Godinama sam se pokušavala othrvati naučenom i odbaciti sve ono čime su me hranili prvih 20 godina života. Teško je bilo postati ateist unatoč logici koja mi je nalagala da ono u što vjerujem nemam uporišta. Ni dokaza.
Bilo mi je lakše u životu imati nekoga koga sam mogla okriviti za stvari koje su mi se događale, ali i nekog tko će me poslušati, makar tu osobu ne mogu vidjeti. Teško je nositi se sam sa svojim problemima, prihvatiti da nema veće sile koja je odgovorna za ono što se vama događa, prihvatiti da ste možda zabrljali i da jedna ispovijed neće sve riješiti. Bog je naš najbolji prijatelj, uvijek tu da ga okrivimo i da mu se požalimo, pa tko ga ne bi htio imati u životu?
Neki ljudi glasaju uvijek za istu stranku iako do njih dolaze informacije o koruptivnim radnjama, o lošim stvarima koje proizlaze iz te stranke. I glasači će uvijek nekako naći način da ih opravdaju. jer su oni vjerovali u njih i zaokružili ih na izborima. Priznati da je sad taj netko kriminalac znači priznati i da smo mi sukrivci za to jer smo ih zaokružili na listi. A nitko ne želi baš priznati da je ispao budala.
Jako vjerujemo u neke stvari jer nam je tako lakše.
Tekst: Barbara Slade Jagodić
Foto: Pexels