Jeste li primijetili kako ste „sto godina“ čekali da odrastete, a onda nekako odjednom život kao da je projurio? Zašto imamo osjećaj da vrijeme ide užasno sporo kad smo mali, ali zato super brzo kad smo stariji? Jer ga nemaš puno i ne čekaš da prođe, dok kad si mlad stalno nešto iščekuješ. Ili se ne radi o tome?
Vrijeme prolazi jednakom brzinom bili mi mladi ili stari. No svi znamo za onu da vrijeme brzo leti kad se zabavljaš. Jer ne misliš o njemu. Kad si bolestan, najčešće ti radi samo glava a vrijeme baš nikako da prođe. Sedam dana na Ibizi i sedam dana u bolnici definitivno ne traju jednako dugo – barem ne po osjećaju.
Nekoliko je teorija koje objašnjavaju tj. pokušavaju objasniti zašto nam se percepcija vremena posebno mijenja s godinama. Jedna od tih teorija počiva na ideji da se s godinama mijenja i naš interni biološki sat. Usporavanje našeg metabolizma podudara se s usporavanjem broja otkucaja srca i s našim disanjem. Pacemakeri kod djece kucaju puno brže nego kod starijih osoba s tim ugrađenim aparatom. Tako se kod djece metabolički sve brže događa pa se stoga javlja i osjećaj da je prošlo puno više vremena nego što jest.
Druga teorija zasniva se na percepciji vremena u odnosu na količinu novih podataka koje upijamo. Kad smo mali, mnogo različitih stimulansa na našem mozgu znači i da treba više vremena proći pa opet mislimo kako je prošlo puno više vremena nego što jest. Ova teorija objašnjava i tzv. slow-motion koji sudionici prometnih nesreća nerijetko proživljavaju u trenucima tik prije nesreće. Nepoznate situacije znače da moramo obraditi puno novih informacija za što nam treba puno vremena.
Zašto onda vrijeme leti kad smo stariji? Zašto imamo osjećaj da dani prolaze brzo? Ne okreneš se, a evo već idućeg ponedjeljka, idućeg ljeta, a i djeca su se iselila.
Prema jednoj od teorija, što smo bolje naviknuti i upoznati sa svakodnevnim iskustvima u životu, to nam se čini da vrijeme brže leti. Ako je i vama ovo čudno, niste jedini. Morala sam nekoliko puta pročitati zaključke te teorije i objašnjenja da se uvjerim kako nisam krivo shvatila.
Jer sam mislila da vrijeme brže leti zbog 101 obveze koju imamo svakog dana. Ili jer nam s godinama i desetljećima iza nas ostaje sve manje vremena do smrti pa se trudimo „rastegnuti“ godine kako bismo stigli sve što smo za života naumili ostvariti, a one kao za inat lete.
A kad ono – biokemijski mehanizam je kriv za taj let vremena.
Kako starimo, sve se bolje poznajemo s okolinom. Sa stvarima oko nas. Više ne uočavamo detalje na poslu ili kod kuće. Djeca će u sekundi skužiti novi ukras na polici u dnevnom boravku, dok vama mogu proći tjedni i mjeseci da primijetite novotariju. Jer tu policu ne gledate više nego ovlaš, onako u prolazu. Navikli ste na nju i znate što tamo stoji pa ne očekujete iznenađenja. Dječji je svijet pun nepoznanica i novih iskustava. To izgleda utječe na percepciju o prolasku vremena. Jer se kod novih stimulansa oslobađaj neurotransmiter dopamin koji nam pomaže da mjerimo vrijeme, a nakon 20. godine života razine dopamina opadaju pa nam se čini da i vrijeme brže leti.
Ima i teorija koja se poklapa s onim što sam napisala o percepciji vremena kad si mlad i kad si star. Dok dijete ima vremena za sve, starija osoba nema. Percepcija se mijenja ovisno o uvjetima, znamo ni da sve što vidimo nije istinito, iluzije su nam stvarne i kad su nam pred očima, a gdje neće kad je pitanje nečeg neopipljivog kao što je vrijeme.
Kako kaže ova teorija o percepciji vremena jest da mi na neko vremensko razdoblje gledamo u odnosu na vrijeme koje smo već proživjeli. Tako je dvogodišnjem djetetu godina dana pola njegovo života, a to je baš puno kad na idući rođendan moraš čekati pola života.
Dvadesetogodišnjaku je godina dana tek 5% života pa bi po logaritamskoj računici značilo da bi 20-ogodišnjak da doživi jednako povećanje kao onaj dvogodišnjak, trebao čekati da napuni 30 godina. Ne čudi što onda godine lete sve brže kako starimo.
Jedan je psiholog na ovu temu napisao „Ne želim zvučati depresivno, ali pet godine koje ste proživjeli između 5. i 10. rođendana mogu izgledati jednako dugo kao razdoblje između 40. i 80. rođendana.“ I baš mi je dao za misliti.
Zaista mi se kao djetetu činilo da godine nikako da prođu, a sad se okrenem i eto novog rođendana. A nije da se više zabavljam. Godine lete, a što ih manje imamo, čini se da lete sve brže. E pa iskoristimo ih najbolje što možemo!
Tekst: Barbara Slade Jagodić
Foto: Unsplash