U društvu često imamo prilike čuti velike kritike na funkcioniranje našeg zdravstvenog sustava, velike liste čekanja na određene specijalističke preglede naša su stvarnost, a činjenica je i da mnogi pribjegavaju privatnim klinikama i pregledima u nadi da će dobiti raniji termin i kvalitetniju uslugu uz posvećeniji pristup liječnika. A gdje su u svemu tome edukacija pacijenata i prevencija bolesti koje kao individue trebamo poštovati i njima stremiti?
Zahvala i povijesni kontekst Hrvatskog dana liječnika
Na današnji dan davne 1874. godine osnovan je Hrvatski liječnički zbor u cilju podizanja društvene svijesti o važnosti liječničke struke i poziva. U skladu s time, svakog 26. veljače obilježavamo Hrvatski dan liječnika. Upravo zato, prigodno je da ovaj tekst započnemo zahvalom svim liječnicima u Lijepoj našoj koji čestim prekomjernim radom i dežurstvima žrtvuju svoje slobodno vrijeme u cilju nesebične brige o onima kojima je to najpotrebnije s medicinske strane. Iako za to nisu niti približno plaćeni koliko bi trebali, hrvatski liječnici naši su heroji bez kojih bi sustav krahirao, a mnogi od nas ne bi imali drugu šansu za život. Oni su tu da brinu o nama, upozoravaju na to kako živjeti zdravije i kvalitetnije i u konačnici, pruže najbolju moguću skrb u skladu s (potencijalnim) dijagnoznama s kojima se mnogi bore. Kaže se da zdrav čovjek ima tisuću želja, a bolestan samo jednu: da ozdravi. Bez naših liječnika to bi mnogo puta bilo nemoguće, a spasiti nekome život i pomoći da ozdravi neprocjenjiva je mogućnost na kojoj smo im istinski zahvalni.
Što podrazumijeva zdravstvena pismenost?
Ipak, i liječnicima, kao i ostalim medicinskim djelatnicima, puno bi značilo kada bi pacijenti slijedili upute za prevenciju bolesti i držali se savjeta koje im upućuju. No, mnogi se i dalje oglušuju kada je zdravstvena pismenost u pitanju, što medicinskom sustavu donosi brojne dodatne pritiske i izazove. Teško je i zamisliti koliko hrvatskog stanovništva odbija ići na redovite preventivne preglede, koliko ih odbija suradnju s liječnicima i koliko ljudi uopće ne brine o svojim zdravstvenim stanjima zbog čega se svjesno dovode do većih, a ponekad i nerješivih zdravstvenih problema.
Zdravstvena pismenost predstavlja sposobnost pojedinca da razumije općenite informacije koje zdravlje i zdravstvena skrb donose, ali nikako nije ograničena samo na razumijevanje informacija vezanih uz zdravlje. Ona uključuje niz drugih vještina poput donošenja informiranih i razumljivih odluka o zdravlju, kritičkog razmišljanja o zdravlju i izazovima zdravstvenog sektora te u konačnici otvorene suradnje s liječnicima i ostalim zdravstvenim djelatnicima u cilju postizanja najoptimalnijih i najučinkovitijih rezultata. Ulaganjem u svoju zdravstvenu pismenost činimo korak dalje prema ispravnijoj i konkretnijoj prevenciji bolesti te aktivnijoj brizi o vlastitom zdravlju.
Ključni aspekti kvalitetnije edukacije
Kod potrebe za rastom informiranosti oko zdravstvene pismenosti, ključno je krenuti od institucionalnih obrazaca ponašanja koja bi trebala biti usvojena u najranijoj dobi kako bi se adekvatno promicala važnost brige o zdravlju. Obitelj, obrazovne institucije, zdravstvene organizacije, mediji, javne politike – svi oni imaju ulogu u poticanju kvalitetnije edukacije, a samim time i prevencije mnogih bolesti koje se itekako mogu spriječiti.
Budući da je teško i gotovo nemoguće postići jednaku razinu zdravstvene pismenosti u cijelom hrvatskom stanovništvu, zdravstvene informacije bi trebale za početak biti prilagođene različitim razinama zdravstvene pismenosti i dostupne u raznim oblicima i formatima kako bi ih mogli razumjeti svi članovi društva. Iako sam fakultetski obrazovana osoba i radim u medijima, zbog čega se smatram vrlo informiranim pojedincem unutar društva, moja osobna iskustva sa zdravstvenim slučajevima govore da možda ipak nisam dovoljno informirana ili liječnici ne prilagode svoju komunikaciju pacijentima.
Primjerice, kada sam kao rodilja zaprimljena na odjel patologije trudnoće u jednoj zagrebačkoj bolnici gdje sam boravila tjednima prije poroda zbog rizične trudnoće, susrela sam se s nevjerojatno čudnim pristupom liječnika. Naime, iako su svakoga jutra dolazili u vizitu, a na spomenutom odjelu boravilo je petnaestak trudnica, nisu smatrali shodnim uputiti nas u našu situaciju niti tijekom vizite niti na individualnim pregledima tijekom boravka u bolnici. I ja, kao i ostale trudnice na odjelu, našle smo se u situaciji kada smo, uslijed hormonalne bure koja se događa pred sami porod, tražile sve moguće „veze“ kako bi nam drugi liječnici posvetili vremena i očitali nalaze te rekli svoje stručno mišljenje. Zar to nije strašno? Kada je liječnica, šefica odjela, došla u posljednju vizitu mojeg boravka u bolnici, a istovremeno je bila osoba koja je vodila moju trudnoću, obećala mi je primiti me na pregled, porazgovarati sa mnom i dogovoriti plan induciranog poroda koji su željeli izvršiti u mom slučaju. Isti dan, ta je osoba otišla iz bolnice zbog sutrašnjeg liječničkog kongresa, ne javivši mi se, zbog čega mi se drugi liječnik, prvenstveno kao čovjek, imao potrebu ispričati u njeno ime, te je odradio njen posao na najljubazniji mogući način. Također, u brojnim drugim zdravstvenim izazovima, kako svojim, tako i od svoje obitelji, naišla sam na situacije u kojima liječnici nisu objasnili o čemu se radi u pojedinačnim slučajevima jer u nedostatku vremena i volje, nisu smatrali za shodno razglabati dalje od onog što su natipkali u liječničkom nalazu.
Iako je pritisak na leđima hrvatskih liječnika ogroman i kao što je ranije navedeno, javnost ima razumijevanja za njihovu nedovoljnu financijsku nagrađenost kakvu itekako ne zaslužuju, zadatak svakog liječnika, bez obzira u kojoj državi živi i radi, jest da imaju jasnu i suosjećajnu komunikaciju prema svim pacijentima te da prilagode razinu komunikacije svakom individualnom slučaju. Sve to itekako ide u prilog razvijanju bolje zdravstvene pismenosti svakog pojedinca jer u skladu s time, pacijente se potiče da postavljaju pitanja o svom zdravstvenom stanju te da aktivno donose odluke o svom zdravlju i prevenciji istog.
Kako do svega toga uopće ne bi dolazilo i kako ne bi sve bilo na liječnicima, obrazovanje o zdravstvenoj pismenosti trebalo bi biti dio najranijeg školskog kurikuluma. Djecu bi se trebalo učiti o važnosti vještine čitanja etiketa lijekova koje uzimaju, trebalo bi ih poučavati o razumijevanju osnovnih medicinskih izraza te ih poticati na kritičko razmišljanje i debate o zdravlju, prevenciji zdravlja i načinima na koje se ono može poboljšati.
Osim integracije zdravstvene pismenosti u obrazovni sustav, podršku bismo trebali imati i od javnih politika. Konkretnije, u društvu bi trebali biti dostupni besplatni programi edukacije o zdravlju i trebala bi se više promicati svjesnost obilježavanja važnih zdravstvenih datuma kroz brojne događaje i radionice koji će svakako doprinijeti povećanju razine zdravstvene pismenosti. Medijske kampanje i redoviti medijski formati trebali bi biti jasnija i glasnija vrsta podrške svemu tome. Kroz dostupnije i shvatljivije informacije u medijima, edukacija i osnaživanje pojedinaca u cilju aktivnijeg sudjelovanja u brizi o svom zdravlju jasan su smjer prema stvaranju zdravijeg i zadovoljnijeg društva.
Moglo bi vas zanimati i: Znate li što je cirkadijalni ritam? Donosimo tri načina kako ga popraviti
Tekst: Dalia Žmegač-Kunić
Foto: Pexels